Jednom na utakmici „Zvezda"- „Partizan" počnem ja fino. Zavučem ruku u džep i gotovo, novčanik kod mene. Dva novčanika sam izvukao dok trepneš. Stanem pored jednog gospodina, obučen ko bog a zagledao se u fudbal očajno. Ne trepće. Stanem pored njega i gotovo, razumeš. Tri novčanika i ja presrećan. A onda Džaja zgrabi loptu i gol, u same raklje. Kad me taj gospodin zgrabi crkoh od straha. Mislim gotovo, razumeš. Al on poče da me ljubi ko da sam mu sin. Viče nešto iz. sve snage i ljubi me a ja zanemeo. Srce poče da mi lupa ko blesavo. Mene ni otac ni majka nisu tako ljubili, razumeš...
Sva tri novčanika sam bacio pred njega i pobegao. Ne morate da mi verujete, ali tako je bilo. Ne kažem da nisam posle krao, ali sam imao veću pauzu nego posle suđenja.
V. Ognjenović, B. Nešić Pozdravi nekog, str. 91
Koji je najlakši put do druge osobe? Svatko se, vjerujem, ponekad upita: Kako dotaknuti tuđi život? Kojim načinom izreći rečenicu koju će sugovornik doista čuti, kako svoje unutarnje bogatstvo podijeliti s drugom osobom? Kako drugoga potaknuti da bude bolji, izreći i bolnu istinu, a ne povrijediti ga?
Mislim da je u odgoju važnije srce i ljubav, nego mudrost i nauka. Promašaji i neuspjesi se, uglavnom, mjere nedostatkom ljubavi.
Zakon nastupa tek kad prestane ljubav. Tada se moramo dogovoriti i odrediti što su nam dužnosti i mogućnosti, što smijemo, i što moramo.
Vremena mržnje uvijek su istovremeno i vremena ogromne ljubavi. Dobrota je potaknuta i zlom, te u nesretnosti života ljubav pronalazi uvijek nove načine svog opstanka.
Diplome iz ljubavi nema. Ali postoje ljudi koji su je osjetili. Oni su nam potvrda da nam život nije besmislen i da smo na stazi kojom smo prošli ostavili dobar trag.