Lako je razočarati se i spustiti šalukatre
Subotička publika je imala zadovoljstvo i čast da prva pogleda najnoviji film Želimira Žilnika “«Evropa preko plota”», posvećen vremenu sadašnjem - vremenu tranzicije, izneverenih nada, siromaštva, šverca i želje da se pobegne iz zemlje. Film je dokumentarno igrani, a uloge dele naturščici i profesionalni glumci. Glavne role nose Roko Babičković, vlasnik salaša na kojem je film sniman, i mlada subotička glumica Suzana Vuković.
Žilnik kaže da je subotička premijera u stvari bila neka vrsta testa, da se vidi kako publika reaguje na film, ali da postoji još dosta materijala od kojeg bi mogla nastati i dugometražna verzija.
Kako je nastala ideja da napravite film poput ovog, da li postoji neki određeni motiv za film baš o ovoj temi?
- Ja ovakve stvari radim tokom cele svoje filmske karijere, i bavio sam se takvim temema još dok sam počinjao. U 80-im sam radio dokumentarne drame, i to je čini mi se jedino vreme kada je bilo nekog prostora da se rade dokumentarni filmovi. Mnoge moje kolege su, međutim, želele da rade visokobudžetske filmove. Ja u to vreme nisam ni mogao da konkurišem kod filmskih fondova, jer me je stalno pratio zao glas crnofilmaša. Međutim, na televiziji je, interesantno i neočekivano, taj prostor bio dosta slobodan, mada se sada o tim vremenima govori kao o birokratskim. To nije tačno, ja sam tu naišao na prostor gde se zapravo materijal tražio. Svakog ponedeljka im je trebao novi film, i ja sam tada napravio filmove koje smatram svojim najznačajnijim ostvarenjima: “Bruklin - Gusinje”, “Vera i Eržika”, “Vruće plate”, “Crno i belo”. Tu sam u stvari napravio neke stvari koje ne znam da li bih mogao realizovati na filmu. Takođe sam u tom prostoru uradio i prve materijale o tranziciji, o tenzijama s albanskom nacionalnom manjinom...
Svaki ovakav projekat je za mene proces saznavanja i učenja – to je dolazak u kontakt sa ljudima, ulazak u ugao gledanja kojim oni gledaju život. Ovaj film, dakle, nije izvan mog iskustva, jedina je razlika što je ovo skromna produkcija, i što smo morali da radimo s ograničenim tehničkim i finansijskim sredstvima, pa smo film bukvalno snimili za šest, sedam dana. Međutim, bilo je i prednosti u tome. Pre svega, to je domaćinstvo Roke Babičkovića, koje je bilo otvoreno za rad, i scenografski vrlo impresivno. I sam Roko je zaista neobičan čovek, velikog iskustva, velike bistrine, a zatim čovek koji na život gleda isto kao ja. Smatram da nam život s jedne strane pruža neočekivana iznenađenja, a s druge mnoga razočarenja, ali se u životu jedino može prolaziti ako je čovek za sve to otvoren. Lako je razočarati se i spustiti šalukatre. A Roko je čovek koji uvek nalazi energiju da, i kad stvari propadnu, krene dalje.
On je nesumnjivo koloritna ličnost, ali je čitav film dosta pesimističan, mada se završava toplim ljudskim gestom i (ne)očekivanom humanošću...
- To je balada koja potpuno reflektuje trenutak u kome smo sada. Mi se sada nalazimo u nekom međuvremenu, u nekom iščekivanju. Jer, do ujedinjenja Evrope bilo je velikih nada (od tog ujedinjenja), a i od naše bliskosti sa Evropom. A bilo je velikih nada i 2000. da će krenuti racionalna politika, da će se prekinuti špekulacije, privilegije, i da će se pre svega podvući crta pod sve one ljude koji su isplivali na vrh čistom pljačkom i to pljačkom u najtragičnijim godinama za naše stanovništvo. Sada je nakon svega ostalo razočarenje... Ovo je film koji iz našeg ugla govori o novim dilemama nastalim iz proširene Evropske unije.
Palić bez Saveta
Vi ste član Saveta Međunarodnog filmskog festivala na Paliću. Kako teku pripreme za taj festival?
- Nisam zadovoljan pripremama i mestom i ulogom koji su dati Savetu. Direkcija je prosto uzela sve poslove u svoje ruke, i nije iskoristila veliko iskustvo i znanje, a i kontakte koje imamo mi iz Saveta. Na primer, Goran Marković i ja smo bili na osamdesetak filmskih manifestacija svuda po svetu, i ima mnogo mogućnosti da svojim znanjem i kontaktima pomognemo festivalu, ali to nije iskorišćeno. Međutim, moram reći da s druge strane ovaj festival ima dugu tradiciju, i sama lokacija mesta, kao i činjenica da je to granica sa celim regionom, i da tu dolaze ljudi sa svih strana – sve to deluje privlačno, tako da će Festival bez obzira na ova organizaciona spoticanja, svakako preživeti.
Koji su vaši planovi sa filmom „Evropa preko plota”, na kojim ćete ga filmskim manifestacijama predstavljati?
- Ovaj film svakako ima specifičnost za koju će se naći mesta. Poznavajući filmsku scenu, mogu reći da postoje festivali koji su okrenuti tim etno temama, a da s druge strane postoje i festivali koji se bave novim pitanjima, novim promenama i tenzijama u Evropi. A ovaj film, iz našeg ugla, govori o tim novim dilemama rođenim proširenjem Evropske unije. Ja sam bio na više skupova i simpozijuma posvećenih tim temama, znam da postoji interesovanje za njih, a i televizije se zanimaju za takve metarijale. To jeste daleko od spektakla i od neke visoke komercijalnosti, ali ovakvi filmovi imaju širok i komunikativan put do publike, i o njima se dosta piše.
Moram priznati da se često začudim kako ove male i skromne projekcije uspevaju da probiju sebi put i ostanu na površini, da ostanu žive. I da na kraju budu veće nego ono što se radi sa velikom pompom i pod firmom komercijalnog filma. Jer, kod nas u toj oblasti postoji nešto što se može nazvati velika laž srpskog komercijalnog filma. U čemu se ona sastoji? Mnoge moje kolege koje rade tzv. tržišno uspešne filmove kažu da čovek mora za to da potroši milion do dva evra, i da će onda imati publiku. A otkud ti milion evra? Republička birokratija rado pomaže stvari gde je pompa, gde su zvezde; tu onda idu veze preko političkih partija, pa sponzori, u stvari kontroverzni biznismeni... Ali, domaće tržište i kad je film najkomercijalniji, kad ima 300, 400 hiljada gledalaca, što se dešava samo jednom filmu u dve-tri godine, vrati mnogo manje od milion evra. Znači, svaki tzv. komercijalni visokobudžetski srpski film je u startu u minusu najmanje milion evra. Ako pitate šta se na filmskom tržištu najviše isplatilo, to su u poslednjih deset godina upravo filmovi kakve sam ja radio. Ako ja, recimo, napravim “Marble ass” za 20, 30 hiljada maraka, a prodam televizijama za 100 hiljada, mi smo u plusu. Da ne govorim kad napravimo “«Tito drugi put među Srbima»” za pet, šest hiljada maraka, a prodam ga za 150 hiljada maraka... To su zapravo jedino ozbiljne komercijalne stvari. I za sve što smo radili u Miloševićevim godinama nismo dobili ni dinara sponzorskih, ili fondovskih para, ali smo preživeli.
Ja sam zato presrećan što su danas bili predstavnici Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i što su se uverili da postoji način da izađu iz muke u kojoj se nalaze. Oni imaju relativno mala sredstva – 15 do 30 miliona godišnje, i ta sredstva daju za jedan ili dva projekta, i onda čupaju kosu. Ti projekti se obično ne završavaju, i sredstva se obično i ne vrate. Ja sam im rekao da bi sa tim fondom mogli da finansiraju 15-ak ovakvih projekata, i da budu najsnažnija regionalna kinematografija u celoj istočnoj Evropi.
Stiče se utisak da ste se baš posvetili ovom filmu, da ste uživali radeći ga...
- Ne znam da li ima filma u kojem nisam uživao... Kad okupim ekipu, ja je okupljam po nekoj srodnosti. Prvo, moja ekipa eliminiše sve ljude koji su bahati, koji koriste neprijatan deo filmskog posla. Naša ekipa je povučena, ona se s poštovanjem odnosi prema tom životu koji fokusiramo. I nakon svakog projekta jedva čekamo da započnemo drugi...
Vesela Laloš
Post je objavljen 06.07.2005. u 00:34 sati.