Oštar sam katkad prema našim jezičarima. A ni ubuduće neću biti blaži. Jer oni mogu mijenjati stvari. Učiniti ih boljima. No čini mi se da jedino - kompliciraju.
Ali ja sam tu nebitan. Bitan je (samo) jezik. S tim se svi slažemo, je li? Dogovorite se onda, dame i gospodo, o novom pravopisu, uskladite ga s gramatikom, i riješite se iznimaka, dubleta, tripleta... Neka ga napiše osoba izabrana tajnim natječajem - premda se već po stilu sve unaprijed zna, ali zadovoljimo formu - i podijeli lovu od autorskih prava svima, ako treba. Nećemo se pretvarati da je to u cijeloj priči sporedno, golem je novac u igri.
Posljednji pravopis ne želim komentirati. Shvaćam koncepciju, jer neki su upitni dijelovi njime završeni (refleks jata u strjelica, primjerice), a sve dosad bilo je, kao, prijelazno rješenje. Ne slažem se, međutim, s njenim ciljevima, s njezinom metom. O tome je, čini se, bilo premalo dogovora. I opet je pismena manjina nepismenom učinila većinu...
Neću ni o Ministarstvu, koje podupire i jedne, i druge, i treće, umjesto da šakom udari po stolu i kaže: "Dosta!" Očito je da trebamo nekakav ured za jezik, kao u NDH. Inače će nam skrb o nacionalnim vrijednostima ostati samo deklarativna.
Uvrijedim li koga svojim pisanjem, neka mi oprosti. No ja sam, rekoh, nevažan. Važan je samo jezik, ta beskrajna energija koja u trenucima ozarenosti oblikuje ljudski um. On je iznad svega. A pogotovo iznad malih, pojedinačnih interesa.
Post je objavljen 05.07.2005. u 20:06 sati.