On ima… najsavršeniji osmjeh na svijetu…
…i najsavršenije pločice na trbuhu…
… i malo previše samopouzdanja…
…noge koje vrijede 1500 eura mjesečno, a u budućnosti će vjerojatno vrijediti još više…
… pun telefonski imenik glupih sponzoruša i trebica koje lude za njim..
… malo previše cura koje su mu samo «dobre frendice»
… zgodne frendove koji upadaju svakoj drugoj curi koja prođe sa sjajem u očima i rečenicom «Ja sam se zaljubio»…
… malo premalo mozga u glavi za moje potrebe…
Danas odlazi iz Zagreba… ide na posudbu na godinu dana…
Trebao mi se javiti jučer da odemo na kavu…nije…
Ništa novo… niti značajno…
Neće mi nedostajati, ali ipak…
Bit će mi čudan Zagreb bez njega… Papaya, Saloon… nekako prazni…
Ipak uglavnom prvo kad izađem negdje van pogledom tražim njega… tek toliko da mi se digne raspoloženje pri pomisli na to kakav je komad toliko dugo slinio za mnom… i da malo nahranim oči…
Dobro je što ga neću viđati više u Zagrebu… što neću imati priliku… dolaziti u napast…
Moja ljubav će vjerojatno organizirati party od sreće kad mu kažem da je njegova noćna mora 300 km daleko od mene… Haha…
Meni je nekak žao…ipak mi je on nešto…
Nije mi frend…jer s frendovima ne radim ono što sam radila s njim.
Niti ga želim za frenda… jer osim dobrog izgleda nema previše drugih kvaliteta.
Poznajem ga više od godinu dana. I u tih godinu dana je bilo svega… navlačenja, igrica tipa tko će više zajebat onog drugog, barenja, beskrajnog dopisivanja, svađanja, vrućih porukica i par kava…
Davno bi bio prekrižen da ne izgleda tako dobro… i da nema taj isti đubretarski stav prema curama koji me toliko pali jer se prepoznajem u njemu…
I da mi nije par puta pročitao misli i rekao točno ono što ja mislim…
I da nije par puta on meni nije obećao da će se javiti, pa poruka stigne za 3 tjedna…
I da nismo toliko slični u nekim stvarima…
Vidjet ćemo se na moru za mjesec dana… znam da neću moći odoljeti… držat ću se one naše «JEDNOM SE ŽIVI!»… pa šta bude, bude…
Na jesen ću doći u Zagreb… i neće biti njega da mi uvijek uleti u trenutku kad mi je veza napokon u normali… i malo ublaži moje čvrste odluke i obećanja dana mojoj ljubavi… neće ga biti da šalje glupe poruke «Ej di si mala dobra, kad ćemo na kavu?»…
Jedina osoba zbog koje ponekad požalim što toliko volim svog malenog i poželim natrag svoju slobodu biti će daleko…
Post je objavljen 05.07.2005. u 12:44 sati.