Marketing
hajmo na more...
Nedjelja , 7 ujutro, uobičajeno ispijanje kave, usputni doručak i uobičajeno oko 8 - hajmo još malo dremnut. On se vrti, neuobičajeno, jer obično sam ja ta koja se baca po krevetu. I vrti se i vrti, da bi se nakon 10 minuta okrenuo i „hajmo na more“. Hajmo. I tak smo se spremili u pola sata i prvo išli njemu kupit kupače jer su mu prošlogodišnje – male :-) . Ja svoj pariški badić uredno spremila u torbu iako se zbog „tehničkih smetnji“ nisam namjeravala kupati, a ni sunčati. Kud idemo odlučivali smo tek na auto-cesti (prema Rijeci) i izbor je pao na Krk na Krku. Došli brzo, sparkali se u hladu u centru grada, popili kavu na rivi i otpješačili do plaže. Mužić sretan, jer je cijeli godišnji cvilio za morem, a nismo mogli i u Francusku i na more. Pa mu je eto bio dobar i Krk , važno da je more, inače se pod more priznaje samo krajnji jug :-) (lokal-patriotizam).
Sav oduševljen je docupkao iz mora da kak je toplo. Ne smije se reći iz vode kao što kažemo mi kontinentalci, to me naučio još davno jedan drugi Dalmoš Ja sjedila u hladu , nešto kao čitala a zapravo više zvjeralo okolo. Uglavnom Česi i Mađari, nešto malo Talijana.
Nakon nekog vremena krene on mene nagovarat da se okupam. A meni tlaka sa svijetlim badićem i „tehničkim smetnjama“, uvijek imam paranoju da slučajno nešto ne izbije negdje. A on uporan „pa daj, pa moraš krstiti pariški badić, ma daj, uopće nisi društvena , a ja bi se baš igrao u plićaku itd.“ Naravno da me uspio nagovoriti, naravno da je njemu igranje to da me cijelu zašprica kad ulazim u more i da me zagnjuri kad god mu se ne uspijem oteti.
Na kraju sam se čak i sunčala i malo zarešala al' me ništa ne zateže. Obično se čuvam sunca i uglavnom sam u hladu al' Dalmoš ima svoje teorije glede raka kože, o borama da ne pričamo. Naravno, na sve odmahuje rukom i kaže „ma bez veze“…
Poslije plaže riblji ručak , a nije bio ni bog zna što, no muž-kuhar nije imao primjedbu, a mene se ne smatra kompetentnom u domeni riba. Istina, jer meni je i onako najbolja riba koju on spremi. Ma čista sam groza za ljubitelje morskih delicija, jučer sam mužića nervirala primjedbom da meni škampi nisu tak fini da bih se gnjavila sa čišćenjem istih. Pogotovo kad sam gladna, pa najgore mi je kad gladna moram pipkati i čeprkati zalogaj po zalogaj.
Posljedica nedjeljnog izleta bila je njegova ideja da odemo živjeti na Korčulu. Ni manje ni više ! Dobro da ne na Jabuku. Kao, on sve teže podnosi zagrebačku klimu, snijeg ga nervira, a ljeti mu smeta puno vlage u zraku i zagušljivost. Istina, jučer smo se oboje vukli po kući ko prebiti mački. Te steže ga ovdje, te boli ga ondje, a na „moru mu nije bilo ništa, baš se dobro osjećao, tamo ima zraka“. Šta bi radili i od čega živjeli na Korčuli , ne zna se - još .
Post je objavljen 05.07.2005. u 11:06 sati.