Otvaram ja svoju blog stranicu da vidim imali koji novi komentar, kad tamo me dočeka jučerasnji post kojeg se baš i ne sjećam. Dva reda teksta, malo praznog bijelog prostora i onda četiri slike mene. Gledam slike i čudim se. “Ja ne bi nikad stavila svoje slike na blog”, pomislim i gledam ih. 4 slike, cropirane tako da se samo moja glava vidi i poredane jedna do druge. Ispod njih jos dva paragrafa teksta o nečemu što se meni desilo, ali se ne sjećam da sam to ikada napisala. I onda ispod još jedna slika – ja u kamp stolici, sviram gitaru. Gledam sliku i kontam “hm, pa ova je cool”, i onda se iste sekunde sjetim da ja ne znam svirati gitari i da se nikad nisam slikala sa gitarom. I tek onda primjetim da je pozadina bloga ljubičasta a ne zelena. “Ma šta se ovo dešava”, pomislim sva uzrujana i sjetim se da sam kad sam krenula u školu (??) ostavila laptop kod kuće, a na njemu je namješteno da sam stalno logged in na blog. Nazovem sestru (koju već šest godina nisam vidjela!) i ona mi kaže “ma to sam se ja malo igrala”. Sljedeće čega se sjećam je da sam pilot borbenog aviona. Palac mi je na crvenom gumbicću i spremna sam da ga pritisnem kad na radiju u posljednjoj sekundi javljaju da je misija otkazana i da se vratim u bazu. Okrecem avion i letim nazad. Spuštam se na veliki brod, a tamo me hapse što nisam izvrsila svoj zadatak. I prije nego što sam im stigla objasniti šta se desilo bacaju me u zatvor gdje čujem zvukove poput onih iz serije Oz. Pokušavam da spavam ali mi je zima jer imam samo jednu bijednu deku. Ustanem iz kreveta, pogledam se u ogledalo, kad tamo i imam šta da vidim. Kosa mi je obojena u 5 razlicitih boja – plava, crvena, ljubičasta, zuta i narandžasta. Izgledam poput aliena iz nekog sci-fi filma. Zgrabim telefom i luđački pokušavam da nazovem dragog da me spasi. Ali ne mogu da se sjetim njegovog broja. Pritišćem tipke i uvijek uspijem otkucati samo prve 3 cifre a ostatak broja se negdje izgubi. 732, ne, nije to… 797, ne, nije ni to … 790, nee…. Budim se iscrpljena i neispavana. Otvaram oči, a ne znam gdje se nalazim. Opet ih sklapam, i iduće sekunde skontam da je to bio još jedan od mojih mnogih ludih snova poslije kojeg mi treba čitava noć dobrog sna da se odmorim.
Šta li bi Dr. Freud rekao na sve to???
Jednom sam cijelu noć sanjala kako bježim od nekoga. Probudila sam se i noge su me tako puno bolile da sam jedva hodala čitav dan!
Post je objavljen 04.07.2005. u 16:31 sati.