Danas me uhvatila nekakva sjeta, praćena laganom glavoboljom kao podsjetnik da je još tu, uvijek tu.
Sinoć mi je propao jedan predivan plan u koji sam uložio svoju posljednju lovu i to zbog pogreške u tumačenju samo jednog broja. Ona oluja kao da je znala. Pojavila se dva puta. Točno prije i trenutak kasnije, nakon pada sistema, samo onako, da mi se nasmije. Da pokaže, dokaže svoju nadmoć. Ne bi to bio toliki problem, da se nisam osramotio u tuđim očima.
Kasnije smo svratili do nje, onako razočarani, neraspoloženi, pokopane nade. Ona je zaspala stisnuvši se uz mene, umorna, slušajući oluju koje se inače boji. Nisam oka sklopio. Nisam mogao iako sam i ja bio umoran. Tiho sam se iskrao, pazeći da je ne probudim, te sjeo na pod ispred velikih staklenih vrata od terase pogledom ispraćajući oluju. Kada su se i posljednji oblaci raspali od svoga velikog plaća praćenog virtuoznim bljeskajućim efektima, otišao sam. Sa prvim jutarnjim tramvajima došao sam doma i legao sa nadom o snu. Sve sam ukućane ispratio kako su se kretali ka svojim obavezama. Na kraju sam odustao.
Pio sam kavu prčkajući po nekim CDima, kada sam primio poruku od prijatelja. Diplomirao je. Zove me da svratim do njega jer ide doma za par sati, u Split. Pratio sam ga na bus. Više nema što tu raditi. Napušta Zagreb, svoj tek privremeni dom. Više se nećemo toliko vidjeti. Dobro za njega.
Na kraju dana šetajući, nadao sam se pljusku, onome od jučer. Možda bi uspio bar malo sprati ljagu od mojih osjećaja. Bar malo. No nije došao. A ja sam samo nastavio šetati, sam (kao i uvijek).
Post je objavljen 30.06.2005. u 23:58 sati.