Još malo, još samo malo. Jedva čekam. Da mi je dočekat da taj zadnji ispit prođe, spakovat stvari i pravac more. Ma boli me briga kako će biti na tom ispitu, hoću li ga proći ili neću samo da taj trinaesti dođe i prođe. Fali mi malo odmora. Fali mi da se maknem iz ovog grada. Previše mi je sve isto, previše me ugušiše ljudi. Isti likovi svugdje oko mene. Pravo se tjeskobno osjećam. Imam osjećaj kao da mi nedostaje zrka. Treba mi neka promjena. Treba mi par dana da ne razmišljam apsolutno ni o čemu, da se zavalim na plaži, ubacim nogice u plićak i samo uživam.
Jedva čekam. Znam već, čim pođemo Siki će početi pričati kako ljudi na odmoru oglupe. To je čitala u nekim novinama i to svake godine spomene. Mare neće ništa kontati čitavo ljetovanje i uporno dokazivat teoriju o oglupljivanju na moru. Mene će ko i svake godine biti nemoguće ujutro probuditi, ali njima dvjema to ipak nekako pođe za rukom (jedna me škaklji, a druga polijeva vodom). Siki i ja ćemo i ove godine ponijeti čitavo ormar robe i bar petnaeset pari sandala i papuča. Te jedne za plažu, te jedne sa štiklom, jedne bez štikle, japanke bez štikle, sa štiklom, sandale… Znate već kako to ide. A Mare će došetati s malom putom torbicom hvaleći se kao se ona zna ekonomično pakirati, a tokom čitavog ljetovanja će nositi našu robu. Ja ću ih i ove godine živcirati svojim višesatnim spremanjem za vani, Siki će nas i ove godine oduševiti umijećem da se zaflekavi šminkom čim obuče nešto bijelo, a Mare svojom zbunjenošću kad joj se Čeh nabacuje (joj kad se ovoga sjetim).
Još samo jedan ispit i nekih desetak dana iščekivanja. Izdrži darky!!!