Danas, poslijepodne u jednoj kući na nekom sasvim drugom kraju nekog drugog svijeta umrla je jedna baka.. Nije moja.. Ali u nekom davnom svijetu, na jednom zaboravljenom mjestu, kada sam bila sasvim mala, kao da je bila.. Od svega u mojoj glavi sada su samo tri slike.. Jedna mušmula ispred njene stare kuće.. Jedan crni pas koji je uvijek lajao kada bih bježala od doma kod nje.. I jedne velike, meni veličanstvene drvene stepenice kojima sam se ja mala penjala do te bake koja nija bila moja.. Još samo jasno pamtim njeno lice.. Vidjele sam je prije godinu dana u meni sasvim bespotrebnom posjetu starom životu u jednom dalekom selu.. Njeno lice sasvim staro i upalo.. S dvije tri velike bore i bezbroj onih divnih sitnih pobacanih oko očiju.. Bile su plave boje.. Svjetloplave.. Da, stvarno su to bile lijepe oči..
Tako se razveselila što me vidjela nakon milijun godina.. Razveselila mi se, iako to upće nisam bila ja.. Razveselila se strancu.. A ja sam bila nespremna na emocije kada sam ugledala isti staro lice.. I samo sam je pristojno pozdravila i zagrlila.. I nekako sam se umjetno smijala.. Bola me njena iskrena radost u moj hendikep nastao djelovanjem godina i daljina.. Mogla sam se ipak pokušati sjetiti..
A sad se sjetih Njega.. I pomisao da bismo jednom mogli biti tako daleko rastužila me jednako kao smrt.. I jedno i drugo su simbol sahrane neke davne mene.. I tako sada želim zagrliti ga bez distance, bez ijedne misli osim da ga volim.. Da zna.. Ako se jednom izgubimo.. Pa bih mu rekla,jer ne bi znao kako da reagira..
- Ako se jednom izgubimo,da se ne izgubimo kao stranci.. Jer bit će, kao da se nismo ni znali.. A znali smo se..
Post je objavljen 03.07.2005. u 17:26 sati.