Pošten sam, tako barem pričaju, bez da sam ih silio. Doduše, nisam ih ni uvjeravao u suprotno. Samo, kada me se upita zašto se nisam ponovno ženio, tada lažem. Mijenjam priče i razloge, i zbog toga one radoznale uvjeravam kako sam šaljivdžija, a sebe uvjeravam kako sam pošten. Sad, koliko poštenje ima veze s lažima i strahom, to je druga priča. Izlike su, za mene samog, izlizana forma, ali ujedno i saveznik koji niti jednom nije razočarao ili se, pak, ne odazvao na poziv.
Pijem, to je konstanta. Varijabla jedino bude dan u tjednu. A onu drugu stranu kakav jesam kada popijem muški rod ne poznaje, ako izuzmemo birtijske i komšijske priče. Znaju jedino žene, točnije jedna - moja žena. Bivša. I pokojna.
Mlatio sam je, i lagao bih kada bih rekao da to nije bila druga konstanta mog života, no opet, možda i nisam bio toliko revan dušebrižnik Jedne Gadosti. Mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. Pamtite izabrano, iako bih i to izabrano poslao u vražju mater jednog velikog Zaborava. Zato se i nisam ponovno ženio, nisam namjeravao strepiti pred naletima prisjećanja, a ni iščekivati još jedno jutro poput onog. Koje me obilježilo.
Kažu da se ljudi ne mogu promijeniti, da se jednom stečene navike rastaju s vama tek na Posljednjoj Stanici. Ne razumijem od kuda ljudima tolike spoznaje o smrti i događajima i zakonitostima koje uslijede nakon što duh napusti tijelo, ali ionako vrlo malo marim za ljudska trabunjanja. Ljudi se apsolutno mijenjaju, kad-tad stigne dan kada se nekoj od navika pridoda znamenit potez kista, nova nijansa na kaljavom platnu života. Mojoj tada svježe nanesenoj boji nije nedostajalo gorčine, a crna farba s početka proljeća te godine Gospodnje prekrila je sve radosne boje za koje su ipak samo zlobnici mogli reći kako su bile u manjini. Ova je, eto, bila samo toliko crna da ostale radosti nisu imale nikakve šanse ukoliko bi se ravnopravno usporedile, poredale kao stranice herbarija.
Znao sam da je loše što ženu mlatim kao pseto, ali to bi doprijelo do mene tek popodne, nakon triježnjenja i loše prospavanog jutra. Možda. Ne uvijek. Našao bih je u kuhinji, sa svježim modricama, nekada i sa sasušenom krvlju oko usana, rasječenog čela ili ruku kojima se pokušavala braniti od bitange. Stisnulo bi se ponekad sve u meni (ponekad i ne), prošla bi me neka stravična jeza, jutrima kada bih je ugledao, ali riječima niti jednom nisam tražio oprost - sram bi bio pretežak. Na prvi dodir uvijek bi zadrhtala, i to me boljelo jače no pogled na nju. Potom bih je zagrlio, pa poljubio u obraz. Uvijek bez riječi. Drugačije nisam umio, a ona drugačijeg nije poznavala. Kažu da je svaka rutina stravična, pa tako vjerojatno bijaše i ova.
Svoj život prožvakao sam bezbroj puta, uz njivu, u tišini i u društvu konja upregnutih u kola. Bijasmo poput aveti na širokoj ravnici, onako zatečeni u vremenu, neovisni o satima ili godišnjim dobima koja bi pored nas prolazila kao da ne postojimo. I komšije su s glavne ceste prestali pozdravljati dva bijela konja i gospodara im što čami i ne obraća pažnju ni na koga. Tko još pozdravlja čovjeka koji izgubi ženu od vlastite ruke? Rijedak je svat koji pomogne, a da ne razumije.
I tko onda kaže da se čovjek ne mijenja?
Promijeni se u tili čas. Jedno jutro dovoljno je da izmijeniš sebe i drugog.
Kišilo je na to prohladno jutro s početka proljeća. Častio sam komšije i oni mene, a birtija nije imala razloga da zatvara. Sve do rano ujutro, kada je i pet cigoša svirača polako posustajalo, a instrumenti bivali sve tiši. Kada sam stigao do svog plota, bijah poprilično nakresan - svježina jutra nije bila razbistrila glavu. Našao sam je kako me čeka, na stolici u kutu, s krunicom u rukama. Ne znam što me točno natjeralo da Đavlu pružim ruku; iritantnost što me čeka cijelu noć, a šuti kada dođem; ili što se moli za bestidnika poput mene; ili samo što sam popio jednu previše.. tko će ga znati?
Ili što se nije digla sa stolice odmah prvi put, čim sam je pijanim glasom potjerao u sobu?
Nisam je mlatio ništa drugačije no inače, ali s ipak dvije različitosti, sjećam se toga jako dobro. Prvo, mlatio sam je puno duže, i bijah svjestan toga cijelo vrijeme. I drugo, želio sam da traje, da je namlatim za sve od prije, da joj šakama objasnim da joj je otac bio u krivu, u teškoj zabludi, kada me na samrti pljunuo u lice. Sve i da je znala istinu, ja sam uvijek živio kao da mi ne vjeruje.
Bila je na podu, skvrčena, kada sam je prestao mlatiti otišavši u sobu. Iza podneva, kada sam se probudio i ušao u kuhinju po malo vode, našao sam je na istom mjestu, jednako skvrčenu. Komšija me zvao s ceste, govorio da ide u selo u trgovinu, jel trebam nešto, a ja stajah u kuhinji. Nad mrtvom ženom.
I još se sjećam vjenčanja..
I smješka kojeg je tada nosila oko usana..