Oni koji me poznaju teško će povjerovati da sam današnji dan proveo na painting ball turniru. Naša škola naime redovito organizira sportske susrete zaposlenika, a budući da je moja ekipa zadnji put pobjedila u malom nogometu, red je bio braniti titulu, makar se radilo o sportu, koji se protivi nekim tvojim moralnim načelima. Mučio me želudac (kao uvijek kad perverzno rano, oko šest, moram ustati), no stvar je gore u brdima spasilo par aperitiva dobrodošlice. Onda smo donijeli lucidnu odluku da naš tim čine trojica iskusnih momaka s apsolutno nikakvom kondicijom (osim u nekim disciplinama koje se kod nas još uvijek ne vode kao sportovi) i dvije mlađe kolegice koje će nam dati injekciju brzine i okretnosti. Naravno da je početak kasnio, jer je moja ekipa izvučena da nastupa prva, a mi smo jedini zasjeli za stol i kad smo se konačno digli imali problema s oblačenjem tijesnih zaštitnih odijela. Dok smo se mi oblačili, oni su dogovarali taktiku. Mi smo samo mudro zaključili da idemo u širinu. I tek što je dan znak za start stop. Pogođena naša mlada uzdanica koja je hrabro jurnula naprijed. Prekid, znak za dalje, stop, pogođena druga naša pripadnica ljepšeg spola. Kolega galami da sam na brisanom prostoru, da se negdje sakrijem, ja shvaćam u momentu i stop, kolega pogođen. Naš zadnji član tako dobro skriven da ga ni ja ne mogu locirati. Netko je u toj strci i pucnjavi uspio pogoditi i kolegicu iz suparničke ekipe. Trčim prema zaklonu i odvratna žuta boja mi se razlije po vratu. Lovim se za vrat i automatski s istom rukom brišem znoj s čela. Izgubili smo, ljudi mi govore da sam sav žut po licu i vratu, vode nema. Papirnate maramice ne pomažu, ja žut sa svojom ekipom ispijam pivo. Odnekud stižu vlažne maramice, donekle me uspiju dotjerati. Sretni što smo ispali, uživamo u hladu, kad nas ni po sata kasnije pozivaju. Netko je zamislio da svaka ekipa nastupa barem dva puta. Glatko 4:1 glasamo da nam se ne da oblačiti, niti stavljati glupe zaštitne maske na glavu. Moramo popustiti, ovi su dobili prvi meč i žele sportski pobijediti i nas. Na brzinu kod nas strateški dogovor, kolega trči što dalje u njihov teritorij, ja ostajem čuvati bazu, a ostali kak bude. Vrlo brzo ostajemo 3:3, mene dvoje napada, al sam na dobroj poziciji, opet jedino kolegu svog ne vidim. S leđa pogađa dvoje suparnika i ja kao super matematičar izlazim mu preko brisanog prostora čestitati, zadnja članica njihovog tima se konačno otkriva da bi me naciljala, naša treća ju pogađa u glavu. Dok se hvali naša taktika, mi definitivno odlučujemo da se nećemo boriti za prvo mjesto. Najstariji kolega nam je inače odmah na početku otpao, iz blizine je pogođen u glavu i bolilo ga je, zamislite neki zlobnici su odmah iskonstruirali, da je to bila prijateljska vatra, t.j. da ga je pogodio netko iz našeg tima...
U hotelu se za ručka vidjelo koja je ekipa najbolja i najsvestranija ... Štreberi, nikad ne potcjenjujte nas koji, niti imamo kondicije, niti su nam pravila baš jasna...
Post je objavljen 02.07.2005. u 23:01 sati.