Ja se osjećam suvišno, ma koliko god mi drugi govorili da nisam i da svako biće ima svoje mjesto na ovome svijetu. No ponekad se probudim i jednostavno želim uništiti sve, poželim ubiti sve ljude oko sebe, a nekad jednostavno zaplačem... nemogu shvatiti ovaj svijet... Nedavno sam pričao sa prijateljem i rekao mu da sam mnogo puta razmišljao o samoubojstvu kao najboljem mogućem izlazu iz ovoga svijeta, te da ću time učiniti uslugu svima, a on mi je svašta govorio, među ostalom i o tome kako je i on sam mnogo puta do sada razmišljao o samoubojstvu jel se osjećao bezvrijednim i nepotrebnim. Nakon toga sam se osjećao "sretnije" jel sam shvatio da nisam jedini koji se tako osjeća, te da se svi ljudi zapravo boje priznati svojih strahova i problema jer se boje da će biti ismijani... Bacio sam se na razmišljanje i došao sam do sljedećega
" Ako imam hrabrosti, učinit ću to- ubit ću se, no opet ako učinim to, pokazat ću svima koliko sam zapravo slab i kako se nemam hrabrosti oduprijeti se problemima na ovome svijetu"
. Ok, to me je zapravo me još više zbunilo i dugo sam razmišljao o tome te sam shvatio da na oba načina, kako god ja pogledam, ako se ubijem ili ostanem živjeti ja ispadam slab i hrabar, na neki način moćan( ako ostanem živjeti moći ću se odupirati svojim problemima) i nemoćan( ako se ubijem nikada neću saznati da li sam se ja mogao oduprijeti svemu na ovome svijetu i postati pobjednik). Još uvijek sam zbunjen i neshvaćen samome sebi... no možda će mi jednoga dana rješenje doći u ljudskome obliku, u jednoj djevojci iz mojih snova... Tek tada ću možda shvatiti kako mi je drago što sam živ jel sam imao priliku nju vidjeti i upoznati ju, najveće savršenstvo ovoga svijeta... Sada polako se osjećam sretnim što si nisam oduzeo svoj život i što živim, jer sam prvenstveno sebi dao priliku da se borim sa svim problemima koji možda zapravo i nisu tako veliki i strašni kako se meni čine, jer pogledajte, koliko je samo ljudi umrlo recimo na cestama i kako bi oni negdje bili sretni da se mogu ujutro probuditi, udahnuti svježi zrak, zagrliti i poljubiti ljude koje vole i do kojih im je stalo, a sada to više nemaju priliku napraviti, jer oni nisu znali da će im to biti zadnji dan u njihovom životu, oni nisu imali priliku reći nekome da ih vole i da im je stalo... A sada to njihovi voljeni nikada neće saznati... Ali mi imamo tu priliku i mislim da bi je svatko od nas trebao dobro iskoristiti jer će jednoga dana biti kasno, a mi nećemo ni znati što nas je snašlo...
