Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno
slute umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kad stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjet doci,
ni tat, ni gost,ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zizduk vlakova u noci.
-O gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Gustav Krklec
Post je objavljen 14.06.2005. u 15:20 sati.