S drushtvom sam u nochnom klubu u studentskom selu. Klub je velik, neshto poput "Big Ben-a" u Zg-u. Muzika treshti, puno ljudi, guzva. U klubu je vruche, mlada tijela se tresu u ritmu najnovijih hitova. Opushten sam, upravo sam polozio zadnji ispit. Kroz mjesec i pol je moj "Graduation day". Vech mi je faks poslao ponudu da kupim onu "crnu opravicu sa chudnom kapom". Dobro izgleda. Kad polozish magisterij onda ta opravica ima obrub neke svijetle boje. Ne sjecham se vishe koje. Ma fuckash to, ionako nitko od mojih ne moze biti ovdje na "Graduation day". Osim toga, otac mi je vech poslao svoje odijelo. Ja sam malo vishi od njega, i kilazha mi je spala na 70 kg. Njegovo odijelo mi je malo kratko, i malo pliva oko mene. Ma, to je samo jedan dan, nije vazno!
Nakon nekog vremena drushtvo s kojim sam doshao se razishlo po klubu. Neki su bili u parovima, neki samci. Nakon plesanja dojoh do shanka, i skuzih da sam sam. Ne mogu vishe vidjeti nikoga od svog drushtva. Nish, josh jedno pivo i idem doma. I tako, sjedim uz shank, pijuckam pivo i gledam ljude kroz ogromno ogledalo iza shanka. Kroz to ogledalo mozesh vidjeti veliki dio kluba, stvari koje se zbivaju iza tebe. Volim gledati ljudska lica. Ne znam koje je ime te perverzije, ali to volim. Pogled mi kruzi po klubu. Vidim frajera kak' pravi neke chudne grimase ispred jednog zgodnog komada. Shiri ruke, pa se nasmije, pa onda opet shiri ruke! Komad ga gleda, smjeshka se usiljeno, a tu i tamo joj pogled odluta okolo po klubu. Vidim da frajer ne kuzi da dosadjuje zensku, a ona mu opet zbog nechega ne zeli to dati na znanje. Nish, idemo dalje. Pogled mi padne na jednu visoku tamnoputu. Crna duga kosa , divno lice, ne mogu vidjeti ostalo. Hej, znam tu zensku! Pa to je ona brazilijanka s Gojinog predavanja, ona furija :-(. Gledam je, kakav je to karakter? Lijepotica, a opet, grozno temperamentna! I tako, ja je kroz ogledalo gledam i slazem prichu. I onda, ona pogleda u ogledalo, i vidi da je gledam. To je bio trenutak kad, ili okrenesh glavu pa se pravish da nisi gledao, ili gledash dalje i chekash reakciju. Ja sam izabrao chekati reakciju. Ona se nasmijeshi. Hajde, barem je danas bolje volje. Nasmijeshim se i ja. Ona mi pridje. Kaze -oprosti zbog one scene u knjiznici, bila sam jako ljuta!. To je u redu, josh imam brze reflekse, uz osmijeh kazem ja. Moje ime je Ivan, ja sam iz Hrvatske. Ja sam Mariana, iz Brazila. (Imena sam izmislio :-)). Vi ste jako dobri u nogometu, veli ona. Da, chuo sam da ste i vi, uz osmijeh kazem ja. Eh, da si argentinac, sad bi te udavila, smjeshkajuchi se kaze ona. Bash mi je bilo drago da nije pitala: "A gdje je Hrvatska?". Amerima sam uvijek morao objashnjavati: "Znash onu chizmu na karti Europe? To ti je Italija. E sad, odi malo desno, tu ti je Hrvatska!". Diplomirat' chu za mjesec i pol, velim ja. I ja isto, veli ona. Pa shto radish u medjuvremenu? Pita ona. Eh, shaljem resume-e po cijeloj Americi, ali do sada nishta. Da li volish tenis, pita ona. Da, ali zadnji put sam igrao prije puno godina, velim ja. Sjetih se treche gimnazije u Kushlanovoj ulici u Zg-u, onaj zid gdje sam pokushavao skuzit kako lupit' lopticu, i ono slabo ochuvano igralishte. Sjetih se onih "vojnih" tenis igralishta pokraj Dinamovog stadiona, gdje sam s prijateljima kradom dolazio oko 6 ujutro; oko 7 su nas uvijek otjerali. Da, volim tenis, velim ja.
Post je objavljen 02.07.2005. u 03:16 sati.