Bilo se jučer na ovim space-novim-bendovima i prvi me pokosio do jaja. To je bilo osvježenje od cjelodnevnog opijatiranja i džuskanja na balkonu, kako si to već svaki prosječni student ili danguba zna uzeti neradno. Uglavnom,
OWIE POCKSHULL je ime za koje će se još tek čuti! Piše da su iz Zagreba i još da su šesteročlani. Kad čovjek vidi klavijaturistu mogao bi pomisliti da će početi nešto nalik na Galax54, ali te od prvog tona uvjere da je to neki drugi par čarapa. I stvarno momci bez beda mogu na sebe okačiti titulu space. Proizvode mješavinu nojza, poremećenog diska, dijelove nabrijanog džeza sa ultradivljim saxom na efektima i žličicom mračnjaka na sve to. Kaos svemira i njegova mirnoća zaprtljani u istom trenutku! Čak smo u jednoj stvari pronašli nekoliko akorda koji su nas direktno podsjetili na "Džuli" hita legende osamdesetih, Danijela Popovića. Bilo je zgodno i mračno kad je već navedeni klavijaturist počne vokoderski ispjevavati poruke koje baš nisam dobro čuo a zbog toga ni razumio. Ali je bilo impresivno u svakom slučaju.
A onda smo već bili polusjebani i umorni, pa smo tražili na koju bi nam se stolicu guzica smjestila pa da vidimo i drage nam prijatelje
BLAMAŽ ELECTRONIQ. Prvo je bio bed što su bili dosta tihi, pogotovo Kovini sintevi tako da se nije čulo pola njegovih dionica, ali kad su krenuli s ubrzanim crtić-bolek-lolek diskom bilo je vrlo zabavno. Jazzie je vidno usavršila sviranje bejsa, iznenadila me ko vraga!
I bilo bi super da su nastavili u tom brzom fazonu, ali nisu. Nastavili su sa nekom atmosferičnom temom, koja zbog tihih sinteva baš nije došla do izražaja. A onda opet komad brzine, i pri tom mi je palo na pamet da zvuče kao muške Lollobrigide koje znaju svirati (+ jedna cura, naravno). Također im predviđam sretnu budućnost u svekolikoj hrvatskoj javnosti. A onda su opet spustili s nekom atmosferikom a mi smo otišli doma jer nam je bilo dosta tog dana jer više nismo znali kako se zovemo. Minimum Manymum i ja, evo sad znam.
Post je objavljen 01.07.2005. u 12:19 sati.