Tebi,
u kom tuga već odavno spava
i tiho jezdi dubinama bića,
šapuće ti milo
dok ne usneš.
Tebi,
u čijem se jutru
nemir iznova rađa u boli,
dok s čežnjom
snivaš o sutra.
Tebi,
na čijem se licu
ponekad topi kristalna suza,
kom srce ječi od silovite čežnje
i rasipa bol u tisuću klica.
Ja govorim tebi...
Potopi me u beskraju zaborava...
Raspi me u sitnu prašinu ....
Što ja mogu ti dati?
sophisticated_lady
Post je objavljen 30.06.2005. u 21:19 sati.