Zanimljivo je to...
Blog moje malenkosti otvoren je već skoro godinicu, a na njemu tri posta i jedan komentar više. Naravno, slabu posjećenost razumijem, vidi se iz priloženog, ali mi još nije sasvim jasno zašto ne pišem.
Zadnjih dva dana učestalo čitam blogove drugih ljudi, čitam tuđe probleme, tuđa razmišljanja, tuđu sreću... ljubav... žalost. Divim se kreativnosti pojedinih umjetnika blogovskog načina života, volje da se svaki dan napiše 200 riječi...
Blogova zanimljivih ima, da... I navukao sam se, priznajem. Čitam k'o lud... Još jednog da pročitam mama, daj me pusti samo još jednog... DAJ MAMA! Ako ovako nastavi morat ću ić na jedan od onih otoka i oslikavat čaše, radit košare... Osjećam da me BLOG privlači nekom neodoljivom silom, and I am on collision course.
I promjenih dizajn... Onaj stari izgledao jako jeftino. Nije ni ovaj nešto, ali jako volim more... Još da mi je kako staviti counter pa da vidim posjećuje li kakva očajna surferska duša ova bespuća mojih razmišljanja ili samo Mr.Piton puzi između ovih redaka.
Inače, mene ne zanimaju statistike, popularnost, posjećenost do zagušenosti servera, miljon komentara... Ovaj prostor od sada će biti u službi mog ispušnog ventila, ili samo jedan način da na papir...ups...stavim neka svoja razmišljanja koja me pritišću. Nema veze ako ih nitko ne čita, tako i tako nikad nisam mogao pisati zanimljivo.
Kad se sjetim zadaćnica iz srednje, joj ljudi, bolje da se ne sjetim. Totalni literarni antitalent, anitalent do bola. Ali, trudit ću se, pokušati ću koristiti golem broj epiteta, personifikacija, metafora... Potrudit ću se zbog onih koji nekim pustim slučajem zalutaju ovamo, da ne bi čitali uzalud.
Tako da ćete uskoro moći čitati razmišljanja AnđelaČuvara, njegove filozofije i nadanja, vapaj za boljim životom...
A sada je vrijeme za spavanje. Laku noć djeco, spavajte mirno, vaš GuardianAngel bdije nad vama.
Post je objavljen 30.06.2005. u 18:50 sati.