Ja, ja, majn libe frojnden, ih habe trti najn jaren sprcen in der dupen...
Nije mi bio rođendan pre neki dan, nego vam odajem svoju malu istinu.
U kasnim dvadesetim sam imao sličnu krizu, ali je to prošlo čim sam obrnuo nulu. Nekako je lakše na samom početku dekade. Posle je došlo sedam godina ljubavi kada ništa nije predstavljalo problem. A onda, kada sam ostao sam, usledio je šok, ne puno manji od šoka zbog razvoda: Hej, pa ja sam (skoro) star. U stvari, ne osećam se starim, već mi 39 deluje jako veliko i plaši me. Kao što mi je proteklih dvadeset godina naizgled brzo prošlo, plašim se da će i narednih dvadeset proleteti, i ode život...
Trebalo mi je neko vreme da se opasuljim i primetim oko sebe ljude sličnih godišta, opuštene, koji uživaju u životu, za koje su 29, 39 i 49 brojevi kao svaki drugi.
Moj sat prilično kasni. Prilikom upoznavanja, kad priča dovede do godina i kada kažem svoje prave godine ljudi se obično iznenade, a ja brzo dodam već uhodanu frazu: znam, znam, svi mi kažu da izgledam mlađi. Sa strepnjom očekujem dan kada ću se istrčati i reći da izgledam mlađi, i kao odgovor dobiti začuđen pogled: – mlađi? što to misliš?
Kad iščitam ovo što sam napisao, izgledam sam sebi kao žovijalni starčić koji se hvali: imam devedeset, ali se držim dobro kao da mi je tek osamdeset peta.
U svakom slučaju, ako navratim na neki skup blogera - onaj šutljivi dječarac što stoji po strani sam možda ja, matori bludnik.