I would like to state my vision
Life was so unfair
We live in our secure surroundings
And people die out there…
Bosnia, was so unkind
Sarejevo, change my mind
And we all call out in despair
All the love we need isn't there
And we all sing songs in our room
Sarejevo erects another tomb…
Sure, things would change
If we really wanted them to
No fear for children anymore
There are babies in their beds
Terror in their heads
For the love of life!
When do the saints go marching in?
Rummmpatipum, Rummmpatipum...
Traboo, Traboo, Traboo...
And we all call out in despair
All the love we need isn't there
And we all sing songs in our room
while Sarejevo erects another tomb…
Jecamo u očaju, ‘’nemamo’’ ljubav potrebnu za samo-ispunjenje, maštamo u sigurnim kutcima naše privatnosti a oko nas se ruše svijetovi… ljudi su zaokupljeni odrazom u ogledalu.. sobom, uvijek sobom… i ponekad, samo ponekad drugima.. kada znaju da im je sve u životu fine i imaju vremena ''pomoći'' ili kada im je loše i žele dijeliti, mijenjati, shvaćati, podržavati....
Koji smo mi bijednici sa bijednim problemima… imamo život… a da li ga živimo?
Želim se popljuvat, ali ja mislim da živim, i osjetljiva sam na tuđe probleme ali isto tako shvaćam da rijetko kada naiđem na ‘’pravi problem’’… I kod sebe, i kod drugih… sjećam se koliko mi je dugo bilo potrebno da shvatim da je problem ponekad samo ‘’zanimacija’’ ili bijeg, ne nešto što se DESILO, nego nešto što smo STVORILI… sve probleme stvaram sama…
znam da sam preoštra, ali ponekad se zaista pitam da li možda nisam....?