Imala sam sjajnu drugaricu učiteljicu u prva 4 razreda osnovne škole. Učila nas je svim sjajnim, danas zaboravljenim vrijednostima solidarnosti, jednakosti, kolegijalnosti i zajedništvu. Ali naučila nas je još nešto, da jedino što je gore od laganja, muljanja i krađe jest tužakanje. Ako si rekao da netko prepisuje bio si praktički jednako kažnjen kao i prepisivač. I to me prati od onda. Jednostavno ne mogu 'tužakati' svoje kolege. Trenutno imam situaciju da neke kolege gotovo ništa ne rade, dok ih mi ostali pokrivamo i danas uletava Šefica radeći žrtvu od jednog od njih te nam najavljuje preraspodjelu posla koja će njega osloboditi i od to malo rada. I naravno, ostala sam tiho. Uopće ne mogu zamisliti da kažem kako on dolazi i po sat vremena iza nas ostalih (nje nema u to doba), da čita manje od nas ostalih, da pola vremena surfa netom i skida muziku. Ni riječ da bi izašla iz mene. Bila sam ljuta ko ris, ali ništa. A inače sam glasna i svađat ću se za kojekakve stvari, ali kada treba reći nešto protiv kolege/ice jedva mi to prelazi preko ustiju, ako uopće može proći. Možda mi zvoni u glavi kako je grozno biti tužibaba, možda se ne želim nikome zamjeriti, ne znam. Samo znam da sam užasno ljuta na sebe zbog toga i još ljuća što ću rintati ko konj dok se neki drugi zabavljaju.
Ah, tko mi kriv...
Post je objavljen 29.06.2005. u 16:51 sati.