Čitajući razna povijesna svjedočenja svakovrsnih disidenata u titoizmu, ili članova njihovih obitelji, obavezno se nailazi na skoro isto kulminacijsko mjesto: Onda je Tito presjekao stvar...; Kako je Tito rekao tako je i bilo...; Kad je Tito tamo doputovao stvar se riješila...
Tako i priča u današnjem GlobusuTatjane Holjevac, kćeri pokojnog zagrebačkog gradonačelnika iz titoizmaVećeslava Holjevca o prijetnji zloglasnog Aleksandra Rankovića da će Vecu poslati na Goli Otok bude li Velesajam izgrađen u Zagrebu, a ne Beogradu, kulminira Titovim dolaskom na otvorenje Zagrebačkog velesajma nakon čega je UDB-a prestala prisluškivati familiju Holjevac.
Pa doajena hrvatskog novinarstva Bože Novaka u Nacionalu:
Tito nas je pozvao na Brijune i zatražio da prihvatimo Kardeljev novi zakon o štampi koji je predvidio jači utjecaj Partije na medije. "Na to ne pristajemo", rekao sam u ime svih kolega i dodao da trebamo dalje liberalizirati novinstvo i otvarati ga. Tito se nije ljutio jer je vidio da protiv sebe ima frontu svih novinara. Usred noći me nazvao njegov ataše za tisak i rekao: "Šaljem ti Titove govore, on želi da ih pogledaš." Unio sam neke izmjene, Tito ih je prihvatio i izgovorio ono što sam napisao.
Sustav koji je počivao na arbitriranju jednog čovjeka i nije mogao drugačije završiti nakon njegove smrti.
Postitovska parola I poslije TitaTito u Hrvatskoj se kao lošija izvedenica ostvarila devedesetih s Tuđmanom na čelu kolone.
Današnja titonostalgija skoro da me podsjeća na seljačke priče o Kralju Matijašu Korvinu njegovom zlatnom dobu za hrvatskog seljaka.
Ima li se snage s tako duboko kolektivno-podsvjesno utemeljenim mitovima nositi Miljenko Jergović koji je nedavno otvorio kritičku priču o titonostalgiji, zaradivši usput prijedlog Saše Broz da se vrati u Sarajevo?