U VISOKOJ TRAVI , 12. POGLAVLJE
Poljskim putem od Topuskog popeli smo se prema selu Gređani,koje se sakrilo u šumovitom dijelu brda , kraj ceste koja je vijugala praznim I tajanstvenim krajolikom .U selu je bilo par straža , večinom sastavljenih od starijih mještana naoružanih lovačkim puškama .Promatrali su nas šutke I nezainteresirano . “ Dva jelena “ je bio maleni plato omeđen šumom s tri strane I poljskim putem za Gređane s četvrte . Na brdu je bilo iskopano desetak rovova raspoređenih u obliku potkove , Nisu bili duboki već tek toliko iskopani da odrasli čovjek u njih zasjedne I viri kroz puškarnicu koja je bila zaštičena zemljanim nasipom I krovom od starih šlifera ( željezničkih pragova ) , te pokrivena maskirnim šatorskim krilima . U sredini je tinjala vatra na kojoj su gardisti kuhali kavu I podgrijavali konzerve .Stabla širokih krošnji dizala su se visoko u zrak I činila ugodan dnevni hlad .Krošnje su bile toliko guste da se sunčeve zrake jedva probijaše kroz njih , Dečki koji su bili na straži I prvi nas primjetili , kratko viknuše ostalima :
“SMJENA !!”
Istog trenutka rafali iz svog oružja presjekoše tišinu koja je vladala brdom .Gardisti , umornih lica , uprljanih uniformi doslovce su pucali od sreće . Zapovjednik postrojbe prišao je do nas I predstavio se:
“Goran , 2.gardijska-Gromovi,”
“Resnik , 1.SS ZNG –Cobre .”
“ Drago mi je da vas konačno vidimo !”
“ Nama je drago da smo uspjeli stići do vas .”
“ Vi , naravno , imate dovoljno ljudi I municije da zadržite ovo područje kad se mi povućemo?”
“ Svakako , dobro smo opskrbljeni .” Pomislih kako Pekinezer mulja čovjeka gledajući ga u oči . Koja opskrba ? Pa oružje smo morali drpiti a nitko ne zna s koliko municije raspolažemo .
“ Ja ću svoje dečke povući s položaja . Jedva su dočekali smjenu . Vi odmah rasporedite svoje , dok je dana , tako da snime teren . Kad padne noć neće znati gdje se nalaze , vjerujte mi . “
“Da li su prilazi brdu na neki način osigurani ? Mine I slično ?!”
“ Nema mina . Porazbijali smo staklo po cesti I povješali konzerve između stabala . Imate li vi minsko eksplozivnih naprava ?”
“Nešto vitezita I kamnitita iz kučnih rezervi , sporogoreći štapin , nekoliko upaljača , dovoljno da se napravi dinamit .Mile , naš gardist , razumije se u to pa će nešto iskemijat .”
Mile I dinamit ?! To sam morao vidjeti ali iz sigurne udaljenosti .
“ Ukratko o položaju I kaj vas očekuje . Neprijatelj danju miruje , provocira vikanjem I dobacivanjem s okolnih brda , ponekad ispale nekoliko minobacačkih mina , zna se I snajper privući pa pripucati , ali ništa strašno . Nije neki strijelac I obično meci završe u krošnjama iznad glava . Dečki mogu iskoristiti dan za odmor . Noću nema spavanja . Znaju dolaziti u grupama , tražiti slabu stranu I tu pokušavaju elimirati ljudstvo te nakon toga nestaju u šumi . Nisu pokušavali jači prodor linija jer čekaju pojačanje od JNA . Za sad su previše zauzeti Glinom I Petrinjom , a čujem I da Kostajnica trpi velike napade .
Neprijatelj va,m je domaći čovjek , lokalni stanovnik Banije , koji poznaje svaki putić , svako drvo , svaki žbun . Ne jurite za njima jer će te se izgubiti u šumi . Neka svaka grupa čuva svojih par metara prostora I to je to . Bitno je ostati živ I priseban .”
“ Uuuuu jebo te…..” promrmlja Bero .
Goran se nasmija : “Da , jebeno , prijatelju , mucho jebeno ….”
“ A kaj , ono , nema akcije tipa , mi upadnemo među njih , rasturimo ih ko beba zvečke I tak to ? Rock and roll , baby ? “ radoznalo će Pajo .
“ Nema toga ,prijatelju . Prvo , ne znaš gdje su , drugo , više ih je, I treče , mi se branimo a oni napadaju .Ovdje su čede gazde ma koliko to nama ružno zvučalo .”
Pekinezer se pozdravio sa Goranomi dao rasporediti ljudstvo po rovovima . Moj vod je zapao lijevi bok koji je gledao na cestu . Ostali su se postavili na vrh potkove I na desni bok .Bez glasa I razgovora gledali smo u te grobeke . Nisu pružali osječaj sigurnosti .
“ Ovo je pizdarija, sine . Pa tako se rovovi ne prave ! “ protestirao je Mile .” Ja sam bio u JNA injženjerac I znam kako to treba izgledati . Sredit ću ja to ovih dana,sine , samo alata mi dajte!”
Pero je uskočio u neki istureni rov I ostao sam . Svi ga izbjegavaše ko da je kužan .
Okretao se I gledao prema meni . Rov u koji sam ja upao imao je dobar pregled I bio je uvučen između drveća tako da nije bio na direktnom udaru I čistini .
“ Ja ti tamo ne idem ! “ viknuh mu . “ Dođi ti ovdje .”
Pero nije čekao ni sekunde .
“ U pičku materinu , koji sam ja majmun ! “ zadihano viknu dok je uskakao u rov .” Od svih rovova ja izaberem najgori . Ajde da si ti našo neš bolje !”
U rov nam je upao I dečko koji se priključio postrojbi unatoč protivljenju svojih roditelja , jer mu je bilo tek osamnaest .Dočepao se lovačkog karabina s optikom I nije se odvajao od njega , makar je bio slab s municijom .Zvao se Bobo I uživao je u svemu . Igrao se rata , kao dijete .
“ Bobo , neću te na duši ! Bit ćeš dobar I miran I slušat kaj ti se veli ! “zaprijetih mu prstom dok je namještao nišane na karabinu .
“ Budem , gazda , ko bubica !”odgovori .
Druga gardijska je nestala sa Dva jelena . Pekinezer , obišavši rovove u pognutom trku , napusti brdo u cik-cak trku , izbjegavajući nepostojeće snajpere , uskočio u džip I nestao prema Topuskom .
“ A on ne bu z nama ?” upita Bobo , koji ga je cijelo vrijeme pratio gledajući kroz optiku karabina I namještajući križić ciljnika .
“ Čini se da ne bu .” odgovori Pero , paleći cigaretu .
Post je objavljen 08.10.2005. u 11:24 sati.