nastavljam i dalje ovaj emocionalni egzibicionizam.. jednako iz navike i potrebe.... emocije su se smirile... nisu nestale, dapače još su tu - vibrijaju visokom frakvencijom u mojem srcu i mojoj glavi..ali ih držim pod kontrolom... danas me cijeli dan nešto podsjeća na njega... primjećujem samo crnokose ljude hodajući ulicom , namirisao sam njegov gucci najmanje pet puta, čak i nevjerojatno i nemoguće... još mi je okus njegovih usana na mojima..... fali mi strašno... nije se javio.. neka nije... koliko god mu vremena treba.. čekat ću....
oblaci su se cijeli dan navlačili po nebu i elektricitet je bio u zraku...ponovo je padala kiša.... strašan pljusak nevjerojatno tople kiše... naravno da sam ju dočekao ispred svog ulaza... kako je puhalo,grmjelo i sjevalo... nije me bilo briga samo sam htio da padne kiša... spremala se dugo.... pustila me da čekam...... znala je koliko ju želim osjetiti na svojoj koži , ali nije bila spremna odvojiti se od oblaka.... bilo je toliko sparno i ljepljivo i baš nikog nije bilo na cesti... samo ja koji čekam da pokisnem..... u jednom trenutku osjetio sam prvu kap , vrlo brzo i drugu i u nekoliko sekundi bio sam mokar do kostiju... smijao sam se na glas dok sam polako hodao natrag prema vratima od zgrade...
stan je bio prazan... moji su još radili , a buraz je bio kod frenda.... oblaci su krenuli prema gradu , ali nije više svanulo sunce.......
danas je sve u svemu bio dobar dan - kolokvirao sam uvjetni predmet i prijavio usmeni za sutra..A. je saznala da vjerojatno ide na hvar sa mnom....baš super dan... koji nisam imao s kime podijeliti u tom trenutku....
bio sam neopisivo ljubomoran na sve i svakoga koji su danas bili dio H.ovog života... na njegovog šefa, ljude s kojima radi, na V.-a, S.-a ili s kime god je danas ručao, na konobara koji mu je donio zelene njoke, na čovjeka na kiosku gdje je vjerojatno kupio cigarete, ljude u tramvaju kojima njegov usputni pogled nije značio ništa...a meni bi značio sve.....bio sam ljubomoran čak i na svaku riječ koji je izgovorio, na svaki dah koji je prešao preko njegovih usana, na njegov jastuk na koji će navečer nasloniti glavu, na tipkovnicu po kojoj je tipkao svojim prekrasnim prstima......želio sam biti bilo što od navedenoga samo ne ja... ne onaj koji ga je povrijedio po 100. put..... ne onaj koji nije znao bolje......
završit ću sad s ovim... ne bojte se, ne zauvijek.... samo moram ići ponoviti gradivo,jer za točno 5 sati moram biti pred kabinetom prodekanice za nastavu spreman za odgovaranje.....držite mi fige, kad to već ne mogu tražiti od njega.... pozdravljam vas vaojere mojih emocija
M.
Post je objavljen 29.06.2005. u 05:03 sati.