niko nikada nije bio toliko muchen od strane pisane rechi (literature u pokushaju) kao shto ja to bivam.
na veshalima nedovrshenih rechenica
vrat mi istezu uhode nemoci.
giljotina nezapochetih rechenica
koju hrane dzelati pogreshnih interpunkcija
svakoga dana mi odseca
glavu od srca.
osecam da se blizi trenutak kada cu podlegnutu mukama.
do tada - boricu se. i pisati.
pisati- makar i ne ziv.
ziv klan, nedoklan ...
jezik na kojem sam nekada sanjao najdivnije stihove, koje bih po strogim zakonima poetskih snochuvenja izjutra zauvek zaboravljao, jezik moj lichni poltergeist,izravni istorichar moga pada... on je taj koji upravlja, prepravlja, raspravlja, vaspostavlja... lebdi nadamnom- neumorno, mami me u bezizlazne lavirinte samoce, oblachi moju srecu, osunchava moju bedu. ko li ga je samo unajmio ?
svejedno, sada sam tu gde sam, bistrim svoj udes,zelim da vladam, sobom da po sebi krochim. necu vishe pisati o mojoj umetnichkoj nesposobnosti (nemoci), literarnoj propasti.
pisacu o kosmosu koji chitavom svojom lakocom visi o tankoj niti moje svesti, pisacu o oslobadjanju, o jevrejima, o kletima, crncima i indijancima, o bezvreju i metafizici, deci, i Bogu, koji mi ove rechi predaje sa ozbiljnoschu samo njemu svojstvenom, blagim glasom majke-srne.
razmishljam krilato o smislu, o svrsi mojeg malog spisa. odakle ova bezumna, paradoxalna obsesija u meni, da shaljem misli u gluvi etar;kriveci vrat, slushajuci naizmenichno neil young-a i mozartov requiem ...
siguran sam da ne zelim da bilo ko drugi chita ovo shto pishem.
ipak, mogucnost - da ce me neko chuti i shvatiti, izazovna je. chak i za mene, iskusnog ovisnika. ko je ono beshe rekao:"the best thing you can do for mankind, equals doing nothing". kada ce zene i mushkarci biti u stanju da to shvate. deca i starci znaju to. i ne razmishljajuci o tome.
nemam nishta protiv zena, kao shto i ne gajim posebnu naklonost prema mushkarcima ( u istom loncu skuhani svi sastojci slichnog su okusa-velike tajne malih kuhara ).
ali, zene- sa chitavom svojom radoznaloschu po pitanju banalnih uzroka, razloga (posledica ne, to je izvan obima njihovog interesovanja) podstichu mushkatle na beg, josh jednom u pogreshnom smeru, tlache ih i pretvaraju tako u velikomuchenike...one koji ispashtaju bez izuzetka u pogreshnom smeru.
Ona zivi jednim zivotom koji nije iskljuchivo njen : ta shtetna, otrovna fantazija kojoj nema antipoda, oduzima joj dodir, nju samu, i nagoni je da chini stvari za koje bi u svom izvornom obliku, gola i lishena sudbine, mislila za nemoguce, smeshne, tuzne - izmeshtene i poremecene.
Doba je trazilo sliku
Svoje ubrzane grimase,
Neshto za modernu pozornicu,
Nikakva antichka sranja:
Ne, niposhto mrachne sanjarije
Pogleda unutrashnjeg;
Bolje su kojekakve lazi
Nego parafraze klasika !
"doba je trazilo" uglavnom odliv u gipsu,
nachinjen bez gubitka vremena,
prozni pokret, a ne alabaster
ili "rimu klesanu od kamena" .
smrt fashizmu !
sloboda slobodnima !
Post je objavljen 28.06.2005. u 22:41 sati.