…je divan kao i uvijek iako mi je ovaj put bio malo prebučan, prevelik i preturistički. Promijenio se u ove četiri godine od kada nisam bila, atmosfera je drugačija, nekako kao da se sve ubrzalo, nije bilo one poznate francuske ležernosti. A moguće da je taj dojam ipak zbog zapravo malo dana i intenzivnih događaja. A i teško je biti opušten na + 30 i nešto stupnjeva. Vrućina me ubijala,a mužić koji u Zg nikud ne mrdne bez auta, tamo se pretvorio u pravog maratonca, pa sam već prvi dan zaradila žuljeve na stopalima,nemam pojma kak' sam sa njima uopće i tabanala dalje ali jesam.
Sve je straaaašno skupo, zapravo ne sve, nego one osnovne stvari bez kojih ne možeš, hrana i piće, tak da smo skoro svu lovu potrošili na to, uz neke ulaznice naravno, al u usporedbi sa 2 kave i 1 mineralne koje dođu 10 eur-a, ulaznica za operetu koja košta 25 eura (na jako dobrom mjestu) ne čini mi se puno.
Al zato je taxi jeftin, pa se čovjek može opustiti i ne hvatati zadnje metroe,nego biti u vani dok mu odgovara. Od Champs-Elysees-a do našeg hotela koji je bio u 10-tom arondismanu (Place de Republique – jako loš kvart al' to su naše agencije, izbori hotela su katastrofa), platili smo samo 11 eura, a kilometraža je ohohoho,. Za usporedbu smo u nedjelju od autobusnog do Maksimira platili 80 kn.
Konobari su i dalje uglavnom bezobrazni, oholi i puni sebe al' samo s jednim smo imali „okršaj“. Arap , pa ima još i kompleks manje vrijednosti. I to u našem , lošem arondismanu al' su cijene ko' u finom kvartu. Gledali smo menije na ulazu, mužić naravno odmah zna što hoće, a ja se premišljam, pa smo skrenuli iza ugla dok sam se premišljala, gledali koliko ima ljudi (jer uvijek jedemo tamo gdje ima puno ljudi) , a restoran dugačak i dok smo došli do kraja i odlučili da ćemo tu večerati, više nam se nije dalo vraćati do ulaza, pa smo ušli kroz prozor J. Ma naravno ne onaj mali prozorčić, nego one velike prozore, zapravo je restoran ostakljen nekih 30-40 cm od tla, pa je to bilo otvoreno i mi se popeli i ušli unutra. Sjeli, a konobar s visoka i kao zaprepašten „to je prozor, ulaz je tamo“. A kaj bi sad trebali izaći i puno ući kroz vrata ? Kad smo naručili jelo, mužić je rekao što ću ja jesti i htio reći što ću piti, a konobar opet nadrkano „gospodine vi nećete jesti ?! U francuskoj se prvo naruči jelo pa onda piće“, ma hajde ! Neš ti protokola, ko da smo jeli u Maximu, a ne restoranu krcatom turista. Dobro da smo znali francuski, možda bismo u suprotnom dobili packe i zbog neznanja jezika J. Na kraju večere smo namjerno odšetali kroz prozor, a ne kroz vrata, smijući se pri tome ko ludi. A ja sam još bila i opijena od samo jedne čaše provansalskog rose-a. Ne znam kak' mi je to uspjelo, hodat sam mogla normalno al' sam frfljala i nekak mi slovo S nije išlo. Mislila sam da će me drugi dan bolit glava, al' nije.
Od lijepih događaja je na prvom mjestu prekrasan koncert u Eglise de la Madeleine, sa djelima Vivaldija i Mozarta ,a uz izvedbi orkestra „Les Violons de France“. Sviraju čarobno, a vodi ih i solo svira Frederic Moreau . Nakon njegove izvedbe sam ostala zalijepljena za stolac, jer je to bilo najljepše sviranje violine koje sam ikada čula u živo.
Kad smo kupovali karte za koncert nismo imali pojma da se radi o zapravo vrhunskim glazbenicima.
Na drugom mjestu je zadnji pariški dan koji smo proveli u šetnji najmirnijim i najugodnijim dijelom Pariza, u 4 arondismanu (Marais) gdje se nalazi i jedan od najljepših parkova, Place de Voges. Mužić je tamo bio prvi put , a ja već prije jer je to kvart u kojem sam prošli put odsjela, no svejedno me opet iznova oduševio mir, sklad, ljepota. Tamo ima i puno palača sa prekrasnim vrtovima i malih, tipičnih francuskih dućana..
Na trećem mjestu je opereta „Ta buche“, u jednom lijepom kazalištu blizu Place de Madeleine. Jedina je zamjerka što nije klimatizirano al' sve je ostalo savršeno organizirano. Kad se uđe u dvoranu, dvije „tete“ uzmu vaše ulaznice i lijepo vas odvedu do vaših sjedala, pa nema bauljanja, zagledavanja i sjedanja na pogrešna sjedala.
Izvedba je glumački bila izvrsna, pjevački malo neujednačene kvalitete (kao i u našoj Komediji), a mene je oduševilo što sam bez problema razumjela sadržaj , što znači da je jezik bio čist i bez puno fraza.
Na kraju su glumci nekoliko puta izlazili na scenu ,a frenetičan pljesak trajao je dobrih 15-tak minuta.
Etre continue…
Post je objavljen 28.06.2005. u 10:09 sati.