nakon što sam ispisao prošli post kliknuo sam refleksno "pogledaj blog" i vidio njegov post.... srce mi se steglo i oči napunile suzama.. ovaj put ne iz sebičnih razloga kao do sad . . .mislim da sam prvi put u životu bio iskreno tužan zbog nekog drugog. . . u jednom djeliću sekunde iz nekog čudnog razloga sva moja tuga skupila se u malenu kuglicu u dnu mog srca, dok u jednom trenu nije potpuno isčezla. u istom tom tako zanemativom djeliću vječnosti rodila se u mojoj glavi ideja...krenuo sam čitati post ponovo i svaka pročitana rečenica me učvršćivala u namjeri da pokušam ostvariti ideju koja se pojavila nekoliko trenutaka ranije... naučit ću ga voljeti!
za boga miloga ljudi nakon velikih trauma u životu moraju ponovno učiti hodati, jesti žlicom i vilicom ili pisati. . . ovo je ista stvar... samo se nadam da će on imati želje i hrabrosti dopustiti mi da mu pomognem..
jedna kap je tako ranjiva. . .ali i ta jedna kap nakon što padne na tlo ishlapi i prijeđe u oblake postane moćna kiša... želim od njega napraviti toplu ljetnu kišu,ako mi on to dopusti. . .
znam da ćemo morati ići polako, malenim koracima...ali ja imam svo vrijeme ovoga svijeta, jer iako smo na papiru mi potpuno različiti, nemojte me tjerati da vam objasnim kako i zašto,ali ja znam da je moja sreća s tim čovjekom....
H. molim te, budi toliko hrabar i budi kap vode na mojim dlanovima koju ću čuvati od vjetra sve dok se ne pretvori u kišu... M.
Post je objavljen 28.06.2005. u 01:10 sati.