Doselivši se u nepoznati grad neka je žena posjetila zubara kojeg joj je preporučila prijateljica. Na diplomi na zidu ugledala je njegovo ime i prisjetila se visokog zgodnog mladića jednakog imena i prezimena koji je s njom prije kakvih četrdeset godina pohađao srednju školu. Prvi pogled na zubara otkrio joj je djelomično ćelavu glavu, prosijedu kosu i duboko izborano lice, tako da je odmah zaključila kako je prestar da bi bio njezin školski kolega. Ipak ga je upitala je li išao u njezinu školu. Nakon potvrdnog odgovora, upitala je: "Kad ste maturirali?"
"Tisuću devetsto četrdesete", odvratio je on.
"Pa, bili ste u mojem razredu!" uskliknula je ona.
Zubar ju je pomnije pogledao, ne prepoznajući je, te polagano upitao: "Što ste predavali?"
Zacijelo ima smisla sliku o sebi katkad malo uljepšati. Nekako se lakše nosimo sa sobom, tragovima koje smo ostavili na svom putu i tragovima koje je život ostavio na našem vanjskom i unutarnjem licu.
Naravno, ova akcija vlastitog šminkanja je bezazlena, možda čak i potrebna, sve dok ne pretjeramo. Onda nastaju problemi - Ili pokušavamo živjeti neko ubrzano ludovanje srednjih godina dokazujući sebi i drugima da smo mlađi nego što jesmo, ili tražimo društvo mlađih i među njima se ponašamo kao najmlađi, ili nas zahvati obijest utopljenika čiji brod nepovratno tone pa smo spremni na kojekakve životne gluparije i promašaje. U tim vremenima dok nam se pamet miri s godinama koje smo već upisali u svoj kalendar znaju se dogoditi svakakva životna zla. Za malo hira rušimo zgradu koju smo godinama strpljivo gradili i okrećemo leđa principima koji su nas vodili kroz život. Kao da nam ponestane vremenskoga daha pa gutamo zlo i dobro života prepunim plućima, bez puno kriterija i izabiranja.
Bore nam dolaze brže nego što smo ih spremni prihvatiti.
Ne želimo ih primijetiti jer su nam očiti znak godina koje su iza nas. Znak su da život pomalo trebamo prepustiti kormilu mlađih, a sami živjeti mudrije i smirenije. Zato ih izbjegavamo, maskiramo ili zatvaramo pred njima oči.
Ogledalo koje nam je do sada služilo za potvrdu naše mladenačke veselosti nerijetko nam postaje mrski i preglasni glasonoša kalendara koje smo prelistali.
Istovremeno u pogledu koji je manje pristran i ne dodiruje naše unutarnje misli nemilosrdnom mirnoćom primjećujemo bore i tragove života na drugima. Sa posebnim naglaskom na one koji su nijansu i mlađi od nas. Možda se u drugima zrcali naše unutarnje ogledalo, a možda se tako tješimo krijući vlastite godove. Svakako, mjera prosudbe nije uvijek ista za sebe i za druge.
No, nije uvijek tako. Često upravo u borama i tragovima života pronalazimo potpis mudrosti koja je u nama, diplomu iskustva i smirenu vedrinu koja život čini lijepim a ne paničnim.