Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rijama

Marketing

Koliko košta osmeh?

Priroda me je obdarila pravilnim ali ne tako kvalitetnim zubima. Pola života sam provela mučeći se sa njima: proteze, plombe, sve vrste četkica za zube, pasti, vodica za ispiranje, tabletica za dezinfekciju (...) Čak sam se i svojevoljno odrekla nepažljive državne skrbi kako bi kod privatnika, uz papren cenovnik, dobila i adekvatnu negu i zaštitu. I zaista, kod jednog istog zubara odlazim već desetak godina, ja sednem, on mi nešto pročeprka, na izlazu platim i vidimo se za 6 meseci.

Pre nekoliko godina, nesretnim slučajem koji ćemo nazvati šifrovanim imenom "Bronhi", jedan mi je zub na polu-vidljivom mestu pukao. I na mestu toga je ostala rupa. Rupa koju ne vidi niko sem možda mene. Ja je vidim stalno, u ogledalu, na svakoj fotografiji. Skoro i da ne stignem da se koncentrišem na ostale nedostatke koliko me ta rupa onako poklopi, odmah. Istinski je mrzim. Zbog nje sam prestala čak i da se smejem.

A kao da mi je nešto ikada i bilo smešno, anyway.

U, svakom slučaju, ove sam godine odlučila da ću tome stati na put. Napravila sam digitalni snimak svoje vilice, otišla kod protetičara, uprla prstom u rupu i rekla "To da mi sredite, jasno?"

On se prvo malo nećkao, pa je pozvao sestru, pa je pozvao zubarku, pa je pozvao hirurga. Svi su češkali brade i gađali se nekim "orto" izrazima. Malo su me pipkali, malo mi gurali ogledalca u zube, malo se češkali i onda mi rekli da sačekam.

Dvadesetak minuta kasnije sedela sam lice u lice sa "šefom stručnog štaba".

"Poštovana gospođice Paklena, pažljivo smo razmotrili vaše zube. Istina je, zubi su vam pravilni i potencijalno mogu biti jako lepi ali vam odmah moram reći nešto što vas neće uveseliti"

"Šta?"

"Zubi su vam se skroz pomerili. Mi više nemamo gde da dodamo nove krunice. Da bismo vam napravili to što želite, moramo vas podvrgnuti nekim malo dugotrajnijim zahvatima"

"Pa dobro, recite mi, šta to podrazumeva?"

"Podrazumeva da moramo da vam operišemo najmanje 5 zuba da bismo ih hirurški vratili nazad. Ne brinite se, operacija je stvarno rutinska, lokalna anestezija, malo će vas boleti ali ćemo već za koji dan moći da nastavimo dalje."

---- mesto za zamišljanje tog "malog" bola ----

"Dalje, nakon što vas operišemo, moramo žicom da podvežemo ne-znam-šta. Ovaj zahvat će obuhvatiti 9 zuba"

---- vizualizacija žice u zubima, krivljenje lica u znak neodobravanja ----

"Potom, kada sve ovo obavimo, možemo da stavljamo nove krunice. Znači, radićemo 3 nove krunice i 2 mosta. Ceo postupak će trajati od 6-8 nedelja"

---- nasumična odluka o ispitnom roku koji ću žrtvovati zarad ovog poduhvata ----

"U svakom slučaju, nakon toga ćete imati divne zube, kao sa fotografije"

"Hmmm, baš lepo. Nego, recite vi meni doktore molim vas, koliko će mene ta fotografija da košta?"

"Pa neće biti puno. Mi smo sračunali da je neka okvirna cena negde oko .... 1300 evra ... u dinarskoj protivvrednosti, naravno"

---- break ----


Imate li ponekad osećaj da u određenoj situaciji negde u glavi skoro sigurno čujete Apua kako vam podvriskuje "Thank you, come again!"

Kunem vam se, u glavi sam čula baš to. Samo to.

1300 evra - Thank you, come again!

Jer ja taj novac nemam. Čak ni u dinarskoj protivvrednosti.


Na povratku kući sam malčice razmišljala. Sa jedne strane, ovo moram da rešim, kako znam i umem, pre ili kasnije, u mladosti ili u starosti. Toliko mi već smeta da je možda bolje da se stisnem sad i udovoljim sebi nego da čekam da mi takve stvari još malo skakuću po načetom gastritisu.

Sa druge strane plaćanje toga će me koštati svega. Doslovce.

Mora.
Sledećeg Exita.
Koncerata.
Knjiga.
Cipela.
Odeće.
Izlazaka.
Frizera i kozmetičara.
Bioskopa.
Odlaska u Amsterdam.
Života.

No ipak, ako donesem odluku da to uradim, uvek mogu da se uzdam u jednu stvar.

Dok budem ridala na svojom sudbinom i budem razjapljivala usta u nameri da uzmem dah za sledeći nalet slane vode iz očiju, iz tih usta neće provirivati ništa metalno. Unutrašnjost neće delovati kao Sarajevo 1994. i više neće biti nikakvih rupa.

A-A

Ovoga puta ću plakati dostojanstveno. I dok to budem radila izgledaću dostojanstveno. I možda ću biti gola. I gladna. I bleda kao krpa. I čupava.

I možda ću biti siromašna ali ću barem biti siromašna onako kako treba.

Hollywood style, baš kako to jednoj domaćici, na kraju krajeva, i dolikuje.

Primate li gotovinu ili da pišem ček?



Post je objavljen 27.06.2005. u 21:46 sati.