Ponekad je jednostavno teško pisati. Poznat sam po tome da mogu puno 'srati' verbalno... ali jednostavno, kad čovjek doživi neuspjeh, kad se razočara u samome sebi, kao da si mu otkinuo dio njega, a u cijelosti ne funkcionira...
Eto, tako se sada osjećam... Nepobjedivi, ponekad hladnog stava i pogleda, a iznutra toliko osjetljiv poput jutarnje kapljice na vrhu lista... i lagani vjetar baci ju na zemlju. I da, M. i ja smo prekinuli... jučer... došao je do mene, rekao sam mu mnogo stvari, no možda zaboravio jednu vrlo važnu – ja možda uopće više ne mogu voljeti... mogu voljeti površno, mogu voljeti prijateljski, a i takvi koji to osjete od mene su rijetki, no nekome dati srce... hm... kako bih vam to opisao... Zamislite si sliku srca koje je toliko ranjeno da već ispušta krv na sve strane... I kao da to srce zna da bi mu još jedna rana bila smrtonosna... Ono je u stanju riskirati samoću, postojanje samo za sebe kako bi opstalo, preživjelo... Eto, tako je danas... Na žalost... Brijao sam si da nije tako, da mogu promijeniti sve, da se mogu promijeniti na emotivnom planu... I još kad se toj ljubavi nadoda predznak homoseksualne onda kao da više ne gubim ne znam koju bitku po redu, sada se osjećam kao da gubim rat... I sada, naslov bloga biše nema smisla, a ja kao da vječno ostajem u vakuumu četiri zida... sam...
Možda je tako bolje, jer nakon što sam jučer prekinuo s M-om i kada se on rasplakao kod mene, plakao i grlio me... znao sam da više ne mogu tako... nanositi bol drugima i sebi... Priznaj si H! – Ti uopće ne znaš voljeti!
Post je objavljen 27.06.2005. u 19:05 sati.