U ovom svijetu u kojem živimo, malo je onih koji su u stanju živjeti bez da gaze po drugima poradi svojeg uspjeha…jedna je istina neminovna….sve se vraća, sve se plaća….kako se ponašaš prema životu, tako će se život ponašati prema tebi..svi mi vidimo beskurpulozne ljude koji žive u blagostanju, kojima ništa ne fali, koji imaju sve što im je potrebno…svaka čast onima koji su svojom mukom i trudom sagradili svoj život…koji se nisu obazirali što im drugi govore…ali koji nisu ni gazili druge na putu svojeg uspjeha…svaka čast onima koji su riskirali i uspjeli…nije lako sve staviti na kocku i živjeti u neizvjesnosti….serem ti se na one koji svoju sreću traže preko grbače drugih…kojima je tuđi život samo sredstvo za njihov uspjeh…serem ti se na one koji pomažu drugima zbog svojeg profita…serem ti se na one koji su materijalisti i kojima ništa sveto nije bitno….a trebalo bi da im bude…na svojoj sam koži nažalost osjetio što to znaći kada ti netko pruži ruku pomoči, a onda te gurne još dublje jer mu nemožeš tu njegovu pomoč materijalnim vratiti…svaka čast takvim ljudima, ali i njih život ne mazi kao niti bilo koga od nas…njima se na drugi način vraća…umre im netko blizak, djecu im napastvuje pedofil, ostaju invalidi nakon saobračajnih nesreća…ne kažem da je to ok, ne kažem da im tako treba, ne želim nikome zlo…ali tako se život pobrine za one koji gaze preko drugih na putu do zvijezda…umjesto da taj svoj put do uspjeha poploče ciglama povjerenja i asfaltom ljubavi…nitko ih ne tjera da budu takvi kakvi jesu, ali oni i nakon svih nedaća koje im život pruži, ostaju i dalje usamljeni u tom svome materijalnom svijetu…ljudi na kraju shvaćaju kakvi su i okreću im leđa, a oni ostaju okruženi osobama koji od njih traže i daju im samo ono što su oni sami tražili i davali drugima na putu k svojom materijalnoj stabilnosti…još nisam upoznao osobu, osobu koja ima materijalnu stabilnosti dovoljnu za uzdržavanje malog mjesta kroz mnoge generacije, da neće okrenuti leđa utopljeniku, ako se taj isti ne utapa nekom odjelu tipa “Dolče&Gabana” ili nekom sličnom….to je po meni (ali ne i po njima) užasno….nema te osobe kojoj nebih pružio ruku spasa, ako joj mogu pomoći…ne pitam niti za rasu, niti za spol, niti za vjerska uvjerenja…bitno mi je samo da je čovjek….ma i životinji bih pomogao da mogu! Možda griješim, ali meni osobno je puno važniji unutarnji mir, nego koji auto vozim ili kakvu kuću imam ili koliko košta moj novi otok…puno bolje se osjećam ako nekome pomogne makar samo u tom trenutku…odbacim neznanca doma i spasim ga pješaćenja po kišnoj većeri od cca.10ak km…saslušam frenda 2h jer ga je žena raspizdila…ili dam nekome bubreg, jer će mu to pomoći da koju godinu više provode sa svojim bližnjima…nevolja nikoga ne mazi…u nevolji i bolesti smo svi isti…svi u tome trenutku imamo samo jednu želju…da nas nevolja prođe…i zato ljudi, molim Vas…poštujte druge, jer će samo onda i drugi iskreno poštovati i Vas…
Post je objavljen 26.06.2005. u 15:49 sati.