Da ovo napišem potaknuo me post od drage žene, od Čistilište. Njoj sam napisao komentar i shvatio da bi to možda moglo pomoći nekome a da taj netko možda nikad ne svrati na cistiliste blog. Pa sam odlučio napisati to isto i ovdje.
Priča se dogodila prije desetak godina, moju dragu zgrabila je strašna depresija. Taj osjećaj ona je opisivala kao posvemašnju pustoš u glavi, nedostatak smisla u bilo kojoj radnji koju obavljaš i nedostatak osjećaja (emocija) prema bilo čemu i bilo kome! Srećom, imala je klikere i razumski je depru prevladala posve sama za nešto više od mjesec dana. Kažem sama jer je to morala ona odraditi bez obzira na podršku koju je imala od mene i svih njenih prijatelja.
Svoje obveze odrađivala je hladno i svijesno, racionalno..a nas prijatelje (i ja kao dečko sam joj prijatelj i to najbolji!) ... i nas je odradila! Osjećao sam se grozno kad mi je pričala kako se trudi da bude dobra s nama, cijelo vrijeme si je poput mantre ponavljala ovo:
Svi ti ljudi oko mene se trude a ja ništa ne osjećam prema njima! Moram znati da sam se okružila s njima dok nisam bila u depri - znači, tada su mi bili super i sigurno su vrijedni i dragi i moram ostati dobra s njima jer ću kad tad izaći iz depre i tada će mi oni opet biti super!
I opet smo joj bili super! Depresija joj se više nikad nije vratila - dan danas joj se divim kako je uspjela tako dobro racionalizirati svoje stanje!
Pozdrav!
Ddadd
Post je objavljen 26.06.2005. u 02:02 sati.