Pregled posta

O jednom hrčku koji je u stvari bio miš......

Melitin post u kojem priča o svojoj tugi za macom koja je uginula podsjetio me na vrijeme prije 7 godina kad smo nabavili nešeg prvog kućnog ljubimca. Bili smo podstanari i naravno nismo imali kućne ljubimce.Seliš se amo-tamo i nikad u stvari neznaš u kakvom ćeš prostoru živjeti.No na kraju našeg podstanarskog staža, pronašli smo stančić u neboderu na šestom katu, konačno smo dobili normalne gazde, koji su bili otprilike naših godina i mogli smo u tom stanu ostat koliko želimo.Jednom prilikom, dok smo pile kavu, moja gazdarica mi je rekla:"Znaš, kod nas je izgleda postalo pravilo da svaki podstanar kad odlazi iz ovog stana u stvari seli u svoj vlastiti.Vjerujem da ćeš i ti biti ovdje sve dotle dok ne budeš imala priliku seliti u svoj stan." Na našu sreću tako je i bilo....
No, u međuvremenu u tom stanu rodio se još jedan član naše obitelji, i kako je sad bilo dvoje djece u stanu počela sam razmišljati o nekom kućnom ljubimcu. Pas je za nas bio velika obaveza, pticu se nije moglo maziti....i što sad.
Jedno jutro prolazeći pored zelene tržnice spazim štand gdje se prodaju male životinje i za oko mi zapne jedna poveća staklenka a u njoj nešto malo bijelo šćućureno.To malo stvorenje ličilo mi je na zečji rep. Upitah prodavca, što je to, s on mi odvrati :mali hrčak.
Svidjelo mi se to malo stvorenje i ja sjednem za vrat mome mužu, kako sam našla malog bijelog hrčka i kako djeca nemaju kućnog ljubimca i kako je jadan, mali i kako ću ga ja paziti, maziti....tralalala.
Napokon, kupim ja to malo stvorenje isti dan. Bio je sladak, malo me čudilo kako hrčak ima rep i kako nalikuje mišiću, no , mislila sam, svi ti glodavci pomalo nalikuju jedan drugom, a osim toga mali je pa će malo valjda i odrasti......
No nije puno odrastao. I tako je on po danu spavao, a po noći trčao u kavezu po velikom kotaču.
Nakon nekog vremena našeg suživota, primjetim ja jedno jutro kako naš mali švrćo vuče zadnje nožice. Na sredini gdje mu je zakačen kotač za trčanje, pronašla sam čuperak bijele dlake i tako sam zaključila de je imao nezgodu trčeći u kotaču. Zakačila mu se dlaka za kotač, preturio se i slomio kralježnicu.Naš mali švrćo je postao invalid.
Bilo mi je strašno žao, znala sam da mu nikako ne mogu pomoći, no svi u kući smo se složili da ćemo mu pomagati i zadržati ga bez obzira na to što je sad invalid.
Pomagali smo mu, čistili ga, pojili, mazili.........ali njemu je iz dana u dan bivalo sve gore. Naše malo kućno vijeće odlučilo je da ga ja odvedem veterinaru da ga pogleda. Stavila sam ga u plastičnu kutiju od sladoleda i otišla veterinaru. Sjedeći u čekaonici i držeći u krilu kutiju, primjetih kako se to malo stvorenje odvuklo u jedan kut i skutrilo nekako neobično. To je bio životinjski instinkt, on je prije od mene znao što ga čeka iza bijelih vrata.......ja još nisam.
Sama sam sebi izgledala smiješno sa svojim "hrčkom", jer su oko mene redom bili psi i mace s pedigreom, a ja jedina s plastičnom kutijicom u koju su svi zagledali.
Kad sam konačno došla na red i ušla, gospođa u bijeloj kuti se iznenadila što sam došla s hrčkom. No, ipak je malenog pregledala i rekla. Gospođo, njemu je kralježnica slomljena,pa kao i ljudi ima sve veće poteškoće sa crijevima jer nema osjećaja u donjem dijelu tijela.On se u stvari muči ovako i svaki dan bit će mu sve gore.Obično vlasnici, ovakve male životinje, kad se razbole, nažalost bace u smeće. Njemu nema pomoći.
Mislim da je vidjela promjenu na mome licu, jer sam se strašno rastužila, pa je dodala. Vidim da vam je stalo do vašeg malog kućnog ljubimca, pa ako će vam biti lakše, možemo mu dati injekciju.Tako će zaspati zauvijek a onda ćemo se mi pobrinuti za njega. To će vas koštati 15,oo kn.
I nakon kratkog vremena, našla sam se u autu sa praznom plastikom i računom od 15,oo kn. za eutanaziju našeg švrće.
I počela sam tako gorko plakati, eto koliko košta njegov jadni mali život-15,oo kuna.Bilo mi je žao, falio mi je u onoj plastici i nisam znala što reći mojima kad se vratim kući. Odsjedila sam jedno pola sata u autu da djeca ne prmjete da sam plakala. Odlučila sam, neću im još reći da ga nema....
Naravno mužu sam doma sve objasnila nasamo, a djeci sam rekla da su ga zadržali u bolnici dok ne ozdravi jer je ozbiljno bolestan.
Moja dječica su dugo zapitkivala kad će naš mali hrčak doći iz bolnice, pa su na kraju sve manje zapitkivali dok nisu zaboravili. Godinama poslije, rekla sam im istinu i objasnila da ih onda nisam imala hrabrosti tako povrijediti i reći im da je naš mali hrčak mrtav.
A i godinama poslije kad smo nabavili našeg zamorca Toneta, shvatila sam da naš prvi kućni ljubimac nije bio hrčak nego mali bijeli miš, koji nam je u tom svom malom životu ipak na svoj način donio radost i sreću.
I evo sada mu posvećujem ovaj post da nebi bio zaboravljen, jer svaki život je vrijedan, pa i onaj malog miša........
A ovo je naš zamorac Tone, i ima tri godine...










Post je objavljen 25.06.2005. u 19:48 sati.