I treba mi tren ili dva, dan za danom mi idu,
lete kao baloni, naglavačke.
I nema me dan ili dva, možda više, i nedostaje mi to neodsustvo
gdje razlijevam misli kao tijesto za palačinke na vruću ploču
ove svakodnevice.
I ima vas, dvoje ili troje, više, zapravo mnogo više
i vaše riječi koje kao klicu slatkorječivo u sebi sadim
jer nikad dovljno slatkoga,
kad mi usfali,
u danima kojima jurim 1000 na sat.
Trenutak kojim obilježavamo statičnost u
protočnosti vremena umjetnost je sama za sebe.
I zato od te umjetnosti, katkad rijetke,
pravim festival smijeha, rastvorenih očiju,
s okusom sunca na jeziku.
Sunca, sunca, sunca!
Neka Vam je uzdravlje! :*
5 dana to go!
Post je objavljen 25.06.2005. u 14:12 sati.