"The world and I laugh at my expense..", pomislio je gledajući je kako sanjarskim pogledom peca snove izgubljene u daljinama. Prozor je bio širom otvoren, ne i njezine ruke, zaleđene nepovjerenjem i nedoumicom. Patetično paperje njezine ljubomore i nesigurnosti gušilo ga je. Njihova je veza bila najljepši san - trajala je tek dio svakog stvarnog dana i rijetko se javljala, jer dane ožigosane s nekoliko sati ležećeg odmora mozak ne priznaje kao pozornicu dostojnu svojih misaonih egzibicija. Njezina ga je ljubav uljujala u njega, a onda se, ne jednom, probudio bez zraka, zagrcnut u paperju. Djevojka poput nje ne koristi jastučnicu kao celofan za svoje osjećaje.
Nadao se da će s vremenom to paperje izrati u lijepo, moćno perje na čijim će krilima njihov odnos nadletjeti sve nedoumice u njima i pogotovo oko njih. Nevjerojatan par koji je djelovao skladno... svijetu je bilo teško priznati da je, možda, i njegovo opće tumačenje zaglavilo negdje u bajkovitim bespućima.
Što s njom?
Miriši na snove i želi ju zadržati, ali nije mogao biti sasvim siguran poznaje li svoje ruke dovoljno dobro: može li je zadržati rukama? Usnio je i sam vrlo čudan san preksinoć.
Tetura na cesti u nadi da će uskoro vidjeti neki telefonski stup, tu vertikalu koja govori da su blizu ljudi spojeni komunikacijskom glađu. Rastrgana ptica razderana je na nebu. Oblačno pero tek okret glave dalje donosi miris poraza.
S urođenim je uzdahom otvorio oči u ovome svijetu. Kad je naučio govoriti, opažao je samo lijepe stvari kojima su ga okruživali. Kasnije je shvatio da ne posjeduje sve riječi, tek konačno mnogo pitanja. Te da su najžuđenije stvari poput iskrica u noći, izgubljenih i previđenih, gotovo privida oplakanih vlastitim suzama do bjeline čiste iluzije.
Mjestimice i ponekad osjećao se udomljen u nekoj slatkoj laži ili nečijim sjajnim očima. Ponekad je ogledalo nudilo razigrano obećanje boljih dana - jer bio je jedan od onih kojima mladost najbolje pristaje. Hodajući u snu tom telegrafskom cestom, žaleći za svim psima lutalicama i napuštenim mačkama koje su ostale iza njega u gradu, shvatio je da se starosti sparene sa slabošću uzalud boji. Ona je samo jedno dijeljenje karata više, mogućnost da se izbjegne opći zaborav. Sve njezine mane, svi kvarovi pomno uglađene vanjštine, blijede. I znao je da bi ju volio dočekati. No budni slijepi uvidi poput ovoga nisu ga vodili nigdje. Nijemo i bespomoćno, zatočeni unutar svojih glava, zasjeli su kao dva poglavice, nijemi za stvarnost. Ipak, sunce se smije, ptice se smiju, susjedi se smiju... njima? Njemu?
A ne, neće ona takva, tako s njim. On zaslužuje koju njezinu riječ. On ne zaslužuje proživljavati osobne izabrane scene ove kraljice drame u kojima mu ona nameće glavnu ulogu, a sve režira tako da ga, na kraju, iznesu obezglavljenog. I srce je glava, rekao je prijatelj, dovoljno je da ono strada. Ne toliko zbog nje, koliko zbog vlastite gluposti, u čije ocenske dubine zaranja kao pravi pacifist, čovjekoljub bez ikakve opreme. Zna dobro, jedan je Curavić.
Njezino je postojanje svoj smisao nalazilo u slikama. Njegov se pak jezik, nalik gladnom morskom konjicu, palucao u moru neizgovorenih riječi. Dubokim uzdasima pokajnika vlastite gluposti rasijecao je tišinu oko sebe. "Smrtnost. Što mi, ovce na zemaljskoj ispaši, znamo o tome? Prepredeno je istkana ova naša životna nit.."
A onda mu je sinulo. Kako god odigra, smijeh će i dalje puniti njegov kompleksan duh nesigurnošću. Neće dočekati svoj pravi potez. Čemu onda ne ubrati ono slatko, zrelo, snovito htijenje, tu odmah do njega, makar mučenička drama potrajala? Vjetar je razotkrio jedno nepomično lice. U datom trenu, u sigurnosti vlastitog očaja koji je zaglupio ono malo pameti što je evolucijskim podešavanjima dano da preživimo, privio se uz nju i zasuo svoju Snjeguljicu poljupcima s okusom usoljenih snova.
Post je objavljen 24.06.2005. u 18:27 sati.