Ne, ne radi se o ovom peglanju.
Gomila davno osušenih a neopeglanih košulja me danima muči. I ne samo to. Već nekoliko nedelja me ponovo spopadaju razmišljanja o životu sa X koja me je ostavila pre sedam meseci. Potom smo se razveli.
Moj oporavak je tekao dobrim tokom, sve dok pre nekoliko nedelja nisam saznao da je našla novog dečka. Znao sam da će mi neće biti svejedno kada dođe taj dan, i da je to još jedan u nizu koraka koje moram proći dok se ne oslobodim balasta prošlosti.
Kada sam saznao za "novost" – osetio sam potrebu da se glasno smejem i da se ispovraćam. Ispostavilo se da je novi dečko jedan naš dugogodišnji, zajednički prijatelj. Da komedija bude potpunija, on je prvi od zajedničkih prijatelja koji je saznao za raskid, njemu sam se ispovedao dok sam još mislio da ima nade da se pomirimo. Doduše, kada trezveno razmišljam, nemam šta da mu zamerim – i ja bih isto postupao da sam bio u njegovoj koži.
Jedan drug mi je rekao da ne mogu znati šta se sve tačno dešavalo, i da nema smisla da se time opterećujem. Znam da je u pravu, da me se to više ne tiče, ali stalno, iznova razmišljam o tome. Razmišljam da li je to između njih buknulo sada, ili je postojalo i ranije, dok se naš brak gasio. Mučim sam sebe razmišljajući o ljubavi i laži koje su koegzistirale, o lakoći i promišljenosti sa kojom me otkačila posle sedam zajedničkih godina. Ne pomaže mi ni svest da sam ja glavni uzrok raskida – tačnije moje autistično i drkadžijsko ponašanje (uprošćen opis), koje je dovelo do toga da u njoj nestane ljubavi prema meni. Ne prestajem da mučim sebe i pretresam detalje iz prošlosti. Mislio sam još pre nekoliko meseci da je to prestalo – a eto, neočekivano se vratilo.
Da li se svi ostavljeni muškarci ovako prenemažu? Da li je ovo optuživanje "druge polovine" deo nekog rituala napuštenog mužjaka? Jebi ga ako je tako, jer ja to ne želim. Ne želim da upadam u balkanske ni bilo koje druge klišee. Ne želim ni da mučim sebe, niti da bilo kome u afektu kažem teške i nepromišljene reči. Želim samo da što pre zaboravim. Sve. A u pizdu materinu! Da zaboravim i lepe stvari, kojih je bilo puno, i ove ružne koje me opsedaju.
Odista je tanka linija između ljubavi i mržnje. Kada je X u pitanju, ne želim da osećam ni tragove ljubavi, ni mržnju, hoću da mi bude svejedno.
U cilju oslobađanja od napetosti sam uštekao peglu u struju, pustio muziku i napao par košulja. Da vidim hoću li fizičkim radom smiriti mentalnu onaniju. Usput verbalizujem ono o čemu razmišljam.
Uzgred - budući da sam gomilao neopeglane košulje, na red za nošenje su došle neke koje još nisam oblačio ove sezone. Neke od onih koje je još X ispeglala (u danima kada nisam razmišljao o peglanju i rastajanju). Neki drugi Ja bi sačuvao makar jednu od tih košulja, da u ispeglanim rubovima traži trag njene ruke. Ali ne više. Iznosiću ih, oprati i prepeglati, sve do poslednje. Prijatno me iznenađuje ovo odsustvo bolećivosti.
Post je objavljen 24.06.2005. u 00:22 sati.