Odmah na početku moram primjetiti da je razglas bio prilično loš, ne znam jel se i drugim činilo tako, ali na momente se gitara uopće nije čula, a i moglo se najnormalnije razgovarati što mi je krajnje neobično za rock koncert.
A sada ispočetka...
Kraljica majka je nasjela provokacijama naše najdraže policije pa nas je natjerala da dođemo na stadion več u pola 5. I tako smo sjedili, cugali, sjedili, cugali, cugali, cugali. Atmosfera je od samog početka bila sjajna, sve same pozitivne vibracije potpomognute s bezobrazno skupom cugom (pola litre žuje 15 kuna. hej! 15 kuna!). Vidjela sam i klince od jedva desetak godina i bake od 60, uistinu sjajan mix generacija. Pred početak koncerta neko se premudro sjetio baciti u zrak kartonske nosače pive pa je odjednom na desetke tih kartona letjelo zrakom i padalo po ljudima što baš nije bilo ugodno, ali je efektno izgledalo. Kada je konačno (nakon 4 i pol sata čekanja!) krenulo, Islamović uopće nije morao pjevati, stadion je pjevao umjesto njega. I tako gotovo do kraja. Manje više sam bila zadovoljna s izborom pjesama, ali mi je falio Blues za moju bivšu dragu, bitanga i princeza i još pokoja...I tako opće oduševljenje i euforija sve do ponoći. Nekako mi se najviše svidio bebekov dio i akustični bis (doduše to bi više odgovaralo kakvom klubu, ali je i ovako funkcioniralo; uostalom balade su ono što je bregović najbolje radio). Ako zbog ničega, već dugo si nisam vidjela Roditelje tako euforične pa mi je samo zbog toga drago što sam bila. A kao i obično na takvim događajima, imala sam feeling da nismo mi ovdje neka mala samodovoljna i samozadovoljna Utvrda već ipak dio neke veće cijeline, ma koliko dugme bio i 'naš' bend. (Ne znam kako vi, ali ja se svaki put oduševim kad čujem neki strani jezik usred zagreba ili još bolje u zagorju ili kad dolaze neke svjetske izložbe ili neki veliki i mali bandovi s najrazličitijih strana svijeta, pa makar i iz neposrednog susjedstva. I ne, ovo nema nikakve političke konotacije, ja sam jednostavno preklaustrofobična osoba da bih živjela u Utvrdi.)
I za kraj, nije bilo ni p od politike osim što su se Lipe cvatu i Hajdemo u planine otpjevale u orginalu s milicijom i Jugoslavijom, e ako je to sve što treba za novu SFRJ onda ne znam šta smo se ikada razdvajali.
Ne znam kada sam bila na bilo kojem tulumu s gitarom da se nije pjevala Ružica, neću nikada zaboraviti upis prijeteljičinog brata na neželjeni fakultet na nagovor staraca kada je tjednima u njihovoj kući orilo Pristao sam biću sve što hoće, uvijek kad čujem Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac sjetim se dragog prerano umrlog prijatelja iz Bosne i Da bogdo te ne volim je nešto što je urlalo sa gramofrona u mojoj kući u najrazličitijim raspolaženjima Kraljice majke. Bilo je lijepo sjetiti se svega toga...
Post je objavljen 23.06.2005. u 12:52 sati.