...kad se probudim ovakva, radije bi da se nisam ni budila...po jutru se dan poznaje..blago meni onda..:-(
nedostaje mi..svaki dio tijela vapi za njim..u mislima samo on..toliko je ljudi u toj glavi, ali ON stoji uspravno, nedodirljivo poput onih strazara pocasne straze...stoji..i ne mice se...ne da drugima da mu zauzmu mjesto, ne smijesi se, ne grli me, ne zeli me..ne trebam mu...ali stoji tu...
ma idi covjece..makni se..pusti me..tvoja straza je gotova..nema tu nista tvoje...strazaris, a nista nisi znao sacuvati...
sjecas li se uopce mog poljupca..ili ti je to sad samo gorki trag...ma bolje i gorcina nego ova ravnodusnost...
nedostaje li ti moja briga, moja utjeha,zar si vec zaboravio??
moj ti je dodir tako malo znacio, nikada me nisi ozbiljno shvatio,,nikada me nisi zelio zadrzati..ozbiljno voljeti..potpuno imati...nikada...
i pitam se..je li bas moralo tako biti...moram li uvijek bolno pasti da bih shvatila...moram li postati rob osjecaja...ili mogu jednostavno ljubiti i ostaviti...
strazaru...zasto da placem kad ti suze ne vidis...lomim se pred tobom, a ti pocasno stojis.
i preklinjem te...i molim ..i volim..i ljubim...a ti mirno stojis...
strazaru...molim te idi...tvoja smjena je gotova....:-(
Post je objavljen 23.06.2005. u 10:54 sati.