One su jedina bica koja na nas obracaju najvise paznje. Dok smo mali ona je snama i dok smo bolesni i kad nas treba braniti od starijih...
Medjutim najveci problem se javlja kad mi udjemo u pubertet i kada glava nista drugo neslusa sem ono sto je u njoj. Ludi smo i uvek smo spremni na zabavu. Ali sada kad smo vec odrasli, kada smo sposoni voditi donekle racuna o sebi one jos uvek paze na nas kao da smo se juce rodili. Ali nije tako. Mora nas jednom pustit, da i mi vidimo kakav je zivot.
Sto se tice moje mame, ok je, ali ima jednu manu. To je sto je uvek opterecena nekim, uvek ga prati u stopu i njegovo ponasanje. Neko vreme mi nesmeta kao npr. nekidan. Ona je prigovarala sto nisam dao ispit i ceo dan je tupila o tome a meni nije smetalo. Ali ima dana kad meni nije po volji pa se moram malo posvadjati snjom, ali sve to brzo prodje.
I jos nesto : DOKLE GOD SU NAM MAME ZIVE MI SMO NJIHOVA DECA
Post je objavljen 22.06.2005. u 22:51 sati.