bila jednom jedna djevojka. lepršala je stalno posvuda. baš kao kakva leptirica. donosila smijeh i sreću svakom kog bi dotakla. voljela se smijati. voljela je nasmijavati druge. vjerovala je ljudima. vjerovala je da su svi dobri. znala je da postoji zlo, ali nije mislila da će ono ikad nju dotaknuti. s godinama, počeli su se rušiti njeni snovi. ljudi su ih srušili. sve ono što je godinama gradila, drugi su srušili samo jednom rječju. i to ne stranci, nepoznati ljudi, već oni ljudi koje je ona najviše voljela...
i onda su joj ti ljudi okrenuli leđa. otišli. napustili je. ostavili je samu, u suzama, da ovaj put spasi sebe. ostavili su je zarobljenu u ruševinama svojih snova. od tad je ona zarobljena leptirica. od tog dana, trenutka, pokušava iz ruševina opet sagraditi svoje snove. pokušava opet sagraditi onu vjeru koju je imala.
oko nje samo ruševine, koje jedva i vidi od suza iz njenih tamnih očiju... istih onih očiju koje su nekad, ne tako davno, imale toliko sjaja u sebi, toliko sreće, toliko nade... a sad... praznina...
vratit će ona sve na svoje mjesto... i ovaj put će svoje snove čvršće sagraditi, da ih nitko ne može srušiti... i kad ih sagradi... oni će se pretvoriti u stvarnost...
samo treba vremena...zarobljena leptirica će opet postati samo leptirica...
vrijeme....izliječit će svaku ranu...samo treba biti strpljiv...
Post je objavljen 22.06.2005. u 13:01 sati.