Sutrašnji koncert »Bijelog dugmeta« u Zagrebu, baš kao i onaj tjedan ranije u Sarajevu, te posljednji beogradski, niti u glazbenoj, niti u povijesti ljudskog roda i izroda na ovim područjima neće ništa bitnoga promijeniti. Sve je već rečeno i o »pastirskom rocku«, sve se zna o bloku u glavama, blokadama, bombardiranjima, ubijanjima, klanjima i silovanjima. Ništa više nije isto kao prije petnaest godina, pa ni kotrljajući dugmići, niti će biti, niti je bitno hoćete li se odazvati ili ne tom posljednjem »svi marš na ples« iz ravne Jugoslavije u kojoj su lipe cvale prije no što su postale vješalima.
U cijeloj priči najmanje su bitni Bregović i odavno posvađani drugari, milijuni koji su ih reanimirali da ustanu iz zagrobnog života, (ne)kvaliteta njihovog zvuka ili odjeci mita u koji vole zaviriti i oni koji se prave potpuno ravnodušnima. Još manje su važni oni koji su to uskrsnuće Svetog Coca-Colinog Duha željeli iskoristiti za neke nove podjele, politizacije i održanje statusa quo mržnje na kojoj su preko leševa u svakome pogledu sve više profitirali. Potpuno je nevažno za napredak ove balkanske civilizacije je li Brega rekao, kao što nije, u jednom interviewu »Jebo Aliju« a nikada to isto nije poručio ni Slobi, a još manje Franji. Baš kao što je u istom kontekstu nebitno jesu li se na stražnje noge, kako bi otjerale taj nostalgični cirkus iz svoga grada, upele zelene beretke, beli orlovi ili crne legije kidišući na balade i pjesmuljke kao Barbari na Rim. Jebo svih njih zajedno.
Revival »Bijelog dugmeta« dobro je došao kao povod da se još jednom zapitamo što je zapravo povijest. »Učiteljica života, beskonačni slijed cikličnih varijacija uzajamno jednakih odnosa, ili najobičnija zbrka, svakako neshvatljivo nebitna sa bilo kojeg kosmičkog aspekta«. Da su svi iz svojih topova umjesto teških granata ispaljivali lake note poput, htjeli mi to priznati ili ne, naših »Stonesa«, čiji su svi koncerti uvijek bili rasprodani, umjesto prekobrojno mrtvih danas bi bilo isuviše onih koji bi se tukli za njihove ulaznice. I kojima dilema ne bi bila biti ili ne biti, već bit razvoja ljudske civilizacije, a to je opasnost potpunog nestanka džema od malina na Zemlji.
O toj je misteriji, davno prije banalnog i prozirnog Dona Browna i njegovog »Da Vincijevog koda«, pisao vunderkind Karim Zaimović, znajući već tada u zimom, glađu, žeđi i granatama ubijanom Sarajevu da su Sveti Graal, templari, masoni i sve ostale tajne i bratstva koja ih čuvaju, od mamuta do majmuna koji su pokrenuli ratnu mašineriju, beznačajne nule u odnosu na recept ukusnog džema od malina. Toj svojoj misiji nadareni pisac posvetio se sve do svoje 24. godine kada ga je na izmaku rata u kolovozu 1995. pogodila granata nasumce ispaljena s četničkih položaja. Ona je, kažu oni koji su ga poznavali, odnijela najbolje što je Sarajevo imalo. Nimalo slučajno koji mjesec ranije Karim Zaimović nepogrešivo je u jednom od svojih posljednjih djela predvidio svoju smrt, gotovo do posljednjeg detalja. »Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve slučajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Slučaj je ono što određuje mjesto svakog od nas«, glasno je tada prorokovao.
I zato ako ste krenuvši na koncert »Bijelog dugmeta«, sa željom da stavite točku na »i« svoje mladosti, slučajno otkrili životnu i literarnu priču Karima Zaimovića, čudnovatom igrom sudbine zapalo vas je da se osladite tom najvažnijom od svih tajni čovječanstva. Tajnom džema od malina.
Očigledno, slučaj je mjera povijesti i kada je »Bijelo dugme« u pitanju. N.List B.Mijić
Post je objavljen 22.06.2005. u 08:03 sati.