sjecate se onog posta posvecenog mom ocu?sto sam rekla da je vjerovatno jedini totalno iskreni,iz dubine duse post...
e pa evo vam jos jedan...
mrzim ovo...
moja najveca greska je sto se prebrzo vezujem za ljude,i postajem prebliska s njima... onda dobijem osjecaj da njima ta bliskost smeta
pa se povucem,i nema sanse da me ubjede u suprotno...tako da se oni ugl. pitaju sta je sad,u cemu su pogrijesili,i nakon nekog vremena
dignu ruke od mene... sto u sustini i zasluzujem...
ali bas onda kada to zelim popravitit ne mogu zbog drugih stvari,obaveza itd.
i sta se desi?ja na kraju ostanem bez najboljeg prijatelja,i bez prijatelja uopce...
ne znam zasto sam tako prokleta... nemam pojma...
al,istina je da me to boli...i boli me kad vidim da ti ljudi,ili konkretno ta osoba,na neki nacin pati zbog toga..
samo sto sam prevelika kukavica da se iskreno izvinim,da pokusam nesto popraviti,i ugl. onda mislim da ce joj biti bolje bez mene
svakako...
to je istina... i mrzim sto sam takva...ali valjda cekam nekoga ko se ne predaje tkao lako...neam pojma....
zapostavila sam sve svoje prijatelje s kojima sam do nedavno bila nerazdvojna,
jedna od njih mi je cak i srodna dusa(sigurna sam u to..)ali...
daj... oprosti mi molim te... nemoj se ljutiti molim te... vidis,nisam odbra u ovome... nekako
sam isuvise slaba za toga... to je moja mana... sad bih inace rekla "jebiga...sta se moze.." al ako opet
uradim tako.. nikad se necu promjeniti... nedostaje mi zajebancija...
nedostaje mi sve... pa makar me onaj tvoj "pogled",ona tvoja "faca" ubila...
znas na sta mislim,i na koga mislim...
"
Post je objavljen 22.06.2005. u 00:17 sati.