Primjetila sam da ima strasaaaaaaaašno puno ''patećih'' blogova.. pa što je to, zar samo ''nesretni ljudi'' ili ''umjetničke, romantične duše'' pišu blogove..?.. a gdje su svi sretni ljudi...?
ja sam sretna.. ali nisam.. jer nisam programirana biti 100% sretna, čak i kada imam sve... potrebna mi je neka ''mala bolna ranica'' u životu koja slatkasto peče i podsjeća me da živim stvaran život a ne neki ''ružičasto nabrijan san''... ali si ne želim dopustiti (što je teško.. moj mozak je MAGARAC..) da stalno razmišlam samo o takvim stvarima jer to je grozno stanje..
zapravo, samo je jedna stvar koja će me očito proganajat dok ne bude kako JA želim, dok ne bude ''kraj''.. haha...i stalno ću vrtiti iste filmove.. ali to je samo DIO mog života a ne ''moj život cijeli''.. samo smiješno je, svi pate za izgubljenom ljubavi a ja... haha.. za izgubljenim.. ma ne volim reć ''prijatelj'' jer to umanjuje njegovo mjesto u mome životu/pumpici (prepekmezasto mi je reć ''srcu''...)... uglavnom ljudi ne vjeruju da smo bili SAMO prijatelji jer svi kažu da smo djelovali ko ''najsavršeniji par'' ... ''dva uha jedne glave''... ... bla bla bla... svi koji su nas znail (a puno nas ljudi zna) kažu da im nije jasno ono što imamo (smo imali) i da ne znaju nikoga tko je toliko intenzivan u svom prijateljstvu... ni ja ne znam nikog... zato ne volim reći da mi je ''prijatelj''.. preobična riječ...... a srodna duša.. od tog klišeja mi se okreće želudac... stvasrno ne bi voljela da se ovaj blog pretvori u ''odu izgubljenom prijateljstvu'' jer to je rupa bez razuma i dna... a bojim se da je prekasno.... padaaaaaam....
Post je objavljen 21.06.2005. u 23:58 sati.