Kad me ljudi pitaju vjerujem li u Boga, ja im samo kratko odgovorim: "Ja sam deist." Mislim, da budemo jasni, službeno se navodim kao katolik, kršten sam, pričešćen i krizman, ali ne smatram se vjernikom. Za milost nebesku, zadnji put sam se ispovijedio uoči vlastite krizme (dakle, prije malo više od 4 godine).
Za one neupućene, deizam je vjerovanje da je Bog stvorio svijet, ali da uopće ne sudjeluje u daljnjem životu, nego stoji kao promatrač.
Pa, ponekad mi se čini da je Bog ima uvrnut smisao za humor. Vjerojatno mu s vremena na vrijeme bude dosadno samo promatrati šta se događa, pa se odluči malo uplesti i dobro nasmijati (iako se to kosi s mojim 'uvjerenjima', al jednostavno smatram da postoje takvi dani), kao npr. danas...
Znao sam da će biti jedan od onih dana onog trenutka kad sam se probudio. Naime, danas sam morao ići prebaciti domovnicu u Zagreb iz Ploča i izvaditi je. Čim imam posla s birokracijom, znam da će biti svega i svačega. Pa da počnemo...
Jutros sam se probudio oko 9, pola sata nakon toga (čitaj: nakon popijene jutarnje kave) sam došao k sebi i spremio se u vožnju po gradu jerbo sam još morao i otići u autoškolu po uplatnicu za ispit. Problema s birokracijom uopće nije ni bilo, osim činjenice što sam se posvađao sa ženskom čisto zato što mi je bila antipatična (što ja u principu ne radim), no najljepše tek slijedi.
Ulazim ja poslije toga u tramvaj i vidim prazno mjesto. Krenuo sam sjesti, kad sam vidio debelu babuskaru sa štakom kako ulazi na drugom kraju tramvaja. Reko, pustit ću je da sjedne, nema problema. Al kad je žena doslovce potrčala da bi se tamo sjela, namjerno sam sjeo na to mjesto. Zatim je uslijedilo slijedeće:
Debela Babuskara: Oprostite, mladi gospodine, biste li mi se mogli ustati?
Ja: NE!
D.B. : Kakav je ovo bezobrazluk! Zar ne vidiš da hodam sa štakom? Ne mogu stajati cijelo vrijeme, balavac jedan drski!
Ja: Gospođo moja draga, da ste zbilja ozlijeđeni ili da ste vi invalid, ne biste mogli tako potrčati kroz tramvaj. Stoga, moj odgovor je i dalje "ne".
U tom trenutku sam stavio slušalice na uši, pojačao do daske i okrenuo pogled kroz prozor. Baba je nešto srala i pričala slijedeće 2-3 minuta, a onda je ušutila jer je pronašla drugo mjesto za sjediti. FUJ! Gade mi se takvi ljudi.
Uglavnom, obavio sam stvar s autoškolom i krenuo kod frendice u birc na kavu. Na stanicu, naravno, su dolazili samo tramvaji koji mi nisu trebali (a inače me voze doma, al ovaj put nisam išao u tom smjeru). Jako duhovito...
I vrhunac dana - kad je konačno došao prokleti tramvaj, zove me frendica i pita me hoću li kartu za Bijelo dugme, skoro pa besplatno (50kn za travnjak). U normalnim uvjetima bih pristao bez sekunde razmišljanja, ali danas sam morao odbiti jerbo nemam s kim ići.
Nakon tog poziva sam definitivno požalio što sam se danas probudio, popio sam kavu (tj. nisam ni to uspio jer u bircu nije bilo struje) i zbrisao doma da ne bude još 'šaljivih' situacija. No, ni doma nije moglo bez toga...
Riječ je o kladionici. Jedan jedini par, i to najveći zicer (za one koji znaju o čemu pričam, koeficijent 1,05) me sjebao za soma kuna.
Jesi se dobro nasmijao danas, ha? Jebem ti...
No, ako ništa, tu je barem 'Dead like me' da mi podigne raspoloženje, pa sad mogu mirnije ići spavati...
Post je objavljen 21.06.2005. u 23:57 sati.