U gluho doba noći probudila me teška mačja derača.
Dva je ujutro, kraj jastuka mi upaljeno svjetlo, noćna lampa - insomnični Pajo čita svoj krimi roman dok s terase dopire sevdah.
Vidim, Lentika šmugnula pod krevet. Disa krmi u dnevnom boravku.
To se Čečka, bijesna pahuljica od 2,5 kile, mejdani s Bijelim monstrumom, prekrasnim burmanskim gadom - arogantnim i samouvjerenim prascem koji me do krvi izgrebao kada sam ga svojevremeno pogladila svojom smrdljivom capicom običnog smrtnika.
Monstrumo Biancho tri je puta veći od Crne Pahuljice.
Pa sam uzdahnula Paji u uho:
"Čečku treba spasiti".
"Već jesam", uzvratio je Pajo.
Staklena vrata od terase bila su zatvorena, a Čečka se beljila na svog krvnika s unutarnje strane.
Što će reći, pjevali su si jedno drugome kroz staklo. Ko u američkom filmu. Posjet federalnom zatvoru, preko onih telefončeka.
"Jebemtimaterpsećuseljačkukrvićudatisenapijem,
pizdodabilipizdodabogdamljevenogmesanikadaizjeo",
zavijali su svoje felino sevdalinke do dugo u noć.
Umirena spoznajom da je Pahuljica sigurna, utonuh u nemiran san do zore...
Post je objavljen 21.06.2005. u 23:25 sati.