Proziva me se na red, znači vrijeme je da se krenem hvaliti. :) Natuknuo sam u prošlotjednom postu kako ima jedna novost kod mene, ali ne radi se o nekome, znači živom biću, već o stvari, znači, objektu. U ovom slučaju, pokretnom. ;) Jest, ljudi moji, napokon sam mobilan i polu-samostalan! Imam vlastito osobno vozilo. A kako je došlo do toga? To jest malo duža priča sa malo mučnijim početkom, ali ako se nekome ne da čitati, neka samo preskoči dio do linkova sa par slika. Kako mi je deda teže bolestan i vrlo je vjerojatno da više nikad neće sjesti u auto, a možda ni ništa drugo, odlučio mi je dati svojeg Renaulta 4. Kada su mi to starci rekli, negodovao sam jer nikad nisam volio taj auto koji izgleda kao škatulja i prozorima tako prokleto malim kao da su dizajneri štediti na staklima. Jesam li rekao dizajneri? Pretjerao sam... Na kraju su me nagovorili, jer će mi se kroz par mjeseci mijenjati lokacija radnog mjesta tako da će mi auto sigurno trebati ako ne želim ovistiti o prijevozu prijatelja i kolega te žicanju istih. Tako je R4 i stigao i ja sam ga krenuo vježbati voziti. Ono, da bi okrenuo volan trebaš uprijet iz petnih žila, onda onaj nakaradni mjenjač brzine koji strši iz upravljačke ploče, itd, itd... Vožnja mi je išla kako spada i tako sam ja iduće jutro odlučio krenuti s njim na posao. Sjednem u njega, upalim ga, krenem u rikverc, izađem na dupe na ulicu i - on se zgasi. Palim ga, ali ništa. Panika. Zovem starog da mi veli u čemu je stvar i kaj da radim. Prokleti čok! Ponovo ga palim, gazim po gasu da se održi na životu i nakon 5-10 minuta napokon krenem. Dođem na posao (hallelujah!) i nakon radnog vremena ponovno sjedam u njega, stavljam ključ u kontakt, okrećem, a ono mrtvo. Ni "A". Malo si razmislim i skužim da mi je svjetlo ostalo upaljeno. Ma super! Zovem starog da dođe po mene i da dofura nekog svog pajdaša da spoje akumulatore da ga uspije upaliti i vratiti doma. Idući dan, opet se jebem sa paljenjem i kretanjem i to sve završava sa žustrom svađom između mene i starog nasred parkirališta. Tu definitivno neću u detalje jer je čak i suza bilo. Da, da i mi frajeri plačemo, kaj sad!? Nakon toga mi je došlo iz dupeta u glavu da meni treba auto, ali pravi. U ponedjeljak na poslu sjednem na net i počnem skidati cjenike, tablice, slike, gnjavim kolege za savjete i tako 3-4 dana dok se izbor nije sve na ono što je na kraju i kupljeno: KIU Picanto. Niste čuli? Ni ja. Bio je tu još i ultrapopularni Clio, ali bez obzira što je bio svega par tisuća kuna skuplju, mjesečna mu je rata bila stotinjak kuna viša od Picanta, a k tome se na njega čekalo i do dva mjeseca, što bi mi moglo ugroziti godišnji i odlazak na more, što je na kraju i otpalo. I tako, idućih sedam godina, vaš kolega blogovski je na kruhu i vodi, ali barem će imati s čim se zaletiti u videoteku kad skuži da se zatvara za 10 minuta. :) Kaj? To je isto jedan od razloga zašto si kupiti auto. U svakom slučaju, zadovoljan sam kupljenim i nemam nikakvih prigovora, s obzirom da se premalo razumijem u aute. A te komentare tipa "kud baš Kiju" šaljem odmah u PM, jer ljudi su glupi i gledaju samo pravo ispred sebe i ne daju šansu ničemu osim onoga što poznaju. A ako vas zanima kako izgleda, slobodno otvorite slijedeće linkove: Vanjski izgled, unutrašnjost i dimenzije. Kad ga poslikam sa svojim digitalcem ili mobom, postam i te slike. A do onda... brrrmmmmm.... ;)
Post je objavljen 21.06.2005. u 22:12 sati.