Pripreme za put na turnir u Zelenkovcu u BiH trajao je još od Otvorenog prvenstva Hrvatske u Zagrebu. U Go-klubu Velika Gorica stavili smo taj turnir kao jedan od važnijih na koji planiramo ići. Prije njega su još bili, nakon spomenutoga zagrebačkog prvenstva, tunriri u Budimpešti, Velikoj Gorici i Cormonsu. Sve su to bili otvoreni turniri koji se boduju za EGF-rating. Troškovima za sudjelovanje istanjila se ionako skromna blagajna kluba, pa nam ostade samofinaciranje igrača. To nije bio problem, jer predviđeni troškovi su zahvaljujući organizatorima bili vrlo mali.
Bilježimo zainteresirane, kao i one koji bi mogli ostvariti prijevoz svojim osobnim kolima. Dva dana prije odlaska je puklo na prevozu. Nitko od planiranih nije mogao ići kolima. Već ostaje pomalo žalosna konstatacija o propalim mogućnostima, kad naziva me Tine iz Kranja. Pita kako idemo? Izjadavam mu se kako smo izvisili na prevozu, a on kaže da me zove baš zbog toga, jer oni imaju nekoliko slobodnih mjesta u autima. Pa rekoh: 'Nevjerovatno, je li te to sam Bog poslao?.'. Kazuje mi da imaju mjesta u dva auto za još pet do šest ljudi. Ipak idemo !!! Slijedi opet prestrojavanje. Sada imamo novi broj onih koji mogu na ovaj način ići. No, tada nastupa novost. Jedan od automobila iz Kranja odustaje. Novi broj je tri iz V. Gorice. I vrijeme je na knap, jer ostalo je još manje od 24 sata do odlaska.
Definira se trojka za odlazak. To su Tea Robotić, Daniel Zrno i Mladen Smud.
Tine obavlja usput još neke poslove u Sloveniji i kreće iz Krškoga pravac V.Gorica. Javlja se mobitelom o polasku. Kontaktiramo i mi međusobno da se sve sinhronizira. Tine i Drago iz Ljubljane dolaze po mene doma. Potom odlazimo po Daniela i na kraju u Vukovinu po Teu. Oko 16 sati smo svi na cesti i jurimo put Bosne. Sunčan i vruč dan je.
Što smo bliže Kostajnici sve više viđamo porušenih kuća i oznaka miniranih područja. Vrte mi se misli o nama ljudima. Što sve može čovjek uraditi?
Prelaz u Kostajnici je bio bez problema. Odmah po prelazu uplaćuje Tine članarinu za veću brzinu od 40 km/sat dozvoljene. Pratimo Unu do Bosanskog Novog, Skrećemo put Prijedora dolinom Sane. Promet je slab. U Prijedoru skrećemo put Sanskoga Mosta. Sada smo već više među brdima. Puno je tu šuma i pašnjaka u kotlini Sane. Prirodne ljepote i bogatstvo. Bosna je lijepa. Vidimo povremeno drvene barake u kojima kao u dućanima uz cestu možete svašta kupiti. Tu i tamo viđamo ljude kako prodaju gljive. Prošli smo Sanski Most i prašimo put Ključa. Još je sve ovo za dana. U Ključu živo. Puno je mladih. Hvatamo cestu za Mrkonjićgrad, ali ne idemo do njega. Skrećemo na desno malo prije. Tu je Podrašnica i Zelenkovac. Ušavši u propust među brdima vidimo na lijevoj strani valiki natpis na stijeni 'ZELENKOVAC'. Stigli smo. Skrećemo lijevo na šumsku cesti i za tren stižemo na mjesto gdje viđamo parkirane aute. Stali smo, a ja već prepoznajem Baretov glas. Tu smo.
Vidimo drvene kuće kako se stočiše sa šumom. Tu je i potočić, a možda i dva ili možda taj jedan vijuga okolo. Mali mostići objedinjuju putiće, što se također vijugaju između drveća i kučica. Sve je nekako isprepleteno. Šuma je mješovita, bijelo i crnogorična.
Srećem poznata lica. Ulazimo u centralnu kuću u kojoj je šank. Sve u nekom pomalo kaubojskom stilu. Skoro sve je u drvu.
Upoznajem Boru, čovjeka koji je ovo održao; koji je svoj život posvetio Zelenkovcu, prirodi i ljepoti njenoj. Nekako se uklapa u sve ovo. Skrbi on o svojim gostima. Organizira nešto za prezalogajiti. Stižu domaći čevapi. Prste da obližeš. Pada i pivica. Ide priča za pričom. I sve tako, po malo, osjetismo potrebu da nešto i s goom uradimo. Ta u raspisu stoji brzopotezni turnir. Popisujemo zainteresirane, propremamo garniture i satove, kratak dogovor i krećemo. Igra se 15 minuta po igraču, handicap -2. Pa pogledajmo što smo to tako uradili odigravši četiri kola turnira.