..., koliko vidim, agonija organizacije se nastavlja.
Stvarno smo čudna zemlja i čudni ljudi. Od rata pa nadalje se busamo u poduzetništvo, velike poslove i što ti ja znam. Ovo što se desilo Ricardu moglo se desiti bilo kome. I nama se jednom desilo na istom mjestu.
Kad bi se ovako radilo negdje vani, nikad se više tamo ne bi ništa organiziralo - ne bi bilo za koga.
Qattusa je već o tome napisala komentar, a ima i post o kontra primjeru u Mariboru.
Šteta i na žalost, jer prostor je na super mjestu, dovoljno je velik za velika događanja, a ne prevelik da se izgubi bliskost i kontakt s publikom. Što je najgore, nema konkurenciju. I to se zna. I to zna. I to koristi.
Na žalost.
Ne znam - srce mi govori jedno, razum drugo.
Ali, opet sve to funkcionira? Svi su, kao, nezadovoljni nečim, no posao ide. Ja sam doživio par uvreda na tom mjestu i gadno sam se ugrizao za jezik da ne bi odvratio, jer jedan od odgovora bi bio kupljenje krpica i ˝hvala lijepa, ali meni ovo ne treba˝. Da sam sam, napravio bih upravo to.
No, nije sve tako i nisu svi takvi.
Zbog mnogih okolnosti, dole je bilo prekrasnih svirki, sklopila su se neka prijateljstva, poznanstva, stvorio se neki image - samo, to se desilo kad su neposredni akteri uzeli stvar u svoje ruke i dogovorili se.
Vidjet ćemo što će se dešavati na jesen.
Post je objavljen 21.06.2005. u 08:08 sati.