Svaki početak je težak.
No je li ovo uistinu početak ili je ovo samo nastavak svega onoga što sam u proteklih godinu dana ostavila na ovoj adresi?
Nema konkretnog razloga zašto sam "bračne veze" privela kraju...jednostavno se desio "klik" u glavi.
Možda ja otpočetka nisam bila kompetentna da pišem o tako ozbiljnoj temi, no tko mi je to mogao zabraniti sem mene same?
Vjerojatno je to bilo ono poznato početničko oduševljenje i pokušaj da sve ljude na ovom svijetu uvjerim kako je u braku divno i kako bi se svi trebali oženiti da ne propuste taj divan osjećaj.
Ni današnje razmišljanje nije bitno drukčije, samo što sam zaključila kako je bolje ljude silovati i nekim drugim temama a ne samo onim o braku i djeci.
Puno sam se puta ulovila u razmišljanju o raznim stvarima, od utjecaja vlage na književnost do boje cipela koje su "in" ove sezone.
No to dakako, po nekoj mojoj logici, nije spadalo u blog o braku.
Ovim rezom želim napraviti pomak...
Možda ću uspjeti a možda i neću...uostalom, who cares? :)
Poslijednjih nekoliko dana razmišljala sam o svojoj užoj rodbini.
Mama od mame, sestra od mame, brat od tate i njima slični.
Među ostalim me na to potakla i rasprava na forumu o tome koliko njegujemo te odnose, koliko su bitni i koliko bi nam opće trebali biti bitni.
Poznajem mnogo ljudi čiji obiteljski odnosi na prvi pogled izgledaju idilično...praktički bez slike i tona...a iznutra prazno, hladno ili čak loše.
U svom ne tako dugom životu, zaključila sam da je one osobe koje te opterećuju najjednostavnije udaljiti iz života.
Gdje piše da moramo voljeti svoju nonu/tetu/barbu/rodicu i sl?
Gdje piše da se moramo viđati svakih...ne znam...mjesec dana?
I onda provoditi to vrijeme u grču, jedva čekajući da sjednemo u auto samo zato jer se to eto, mora.
Ja sam temperamentna osoba, pomalo inatljiva, tvrdoglava i sl. (dosta je...sad ajmo na vrline) i ne postoji osoba kojoj ću prešutjeti negativne emocije ako one postoje.
Ne razumijem kako netko može ne voljeti svoje rođake a i dalje s njima sjediti na obiteljskim ručkovima samo zato da bi netko treći bio sretan?
Žena koja me od rođenja "gledala" kao svoju kćer, koja se prema meni ponašala kao mama u jednom je momentu srušila sve ono lijepo što sam dotad pamtila.
Nakon svega što se zbilo, moram se zapitati...kako je moguće da netko zbog svojih materijalnih ciljeva na giljotinu postavi mene, moje dijete i mog muža spremna spustiti oštricu samo ako ja izreknem krivu riječ ili udahnem kroz krivu nosnicu?
Može li se prijetnja smrću tolerirati samo zato jer je izrečena u naletu bijesa?
Mogu li se ružne riječi i najniži mogući udarci zaboraviti samo zato jer se radi o rodbini?
Ja sam svoje rekla...negativne ljude sam makla od sebe...
Pokušavam se okružiti pozitivom...ljepše je za ten :)
Post je objavljen 21.06.2005. u 00:46 sati.