Neki životi imaju oblik savršene kružnice, drugi pak uzmu oblik kojem se moramo sami prilagoditi, nepredvidlji, neshvatljiv istog trena. I, iako moj život nije poput kružnice, zapravo je dosta daleko od bilo kakvog oblika kruga, ako ti sada kažem da postoje ljudi koje jednako volim kao što sam voljela tebe, razumjet ćeš sve. Jer od tog dana kada te nisam uspijela spasiti, kada te nebo progutalo, mislila sam da živim samo zato što me na životu održava pomisao i uspomene na tebe. Sve dok na dar nisam dobila poklon. Kompas- da uvijek znaš gdje si i gdje je dom. Tada sam shvatila, gubitak je dio mog putovanja. A na ljubavi koju imam mogu biti jedino zahvalna. I da, ja idem dalje. Svakim korako sve sam jača. Rane polako zacijeljuju, vrijeme ih liječi. Ali da znaš ne žalim ni jednu minutu za svim što sam imala. Ponekad dok sjedim i pišem, slušam glazbu, neku ljubavnu tihu baladu, i pazim da budem tiho da te ne probudim. Hodam na prstima. I tako prođe noć kada se sjetim da tebe više nema. Tada tiho zaplačem, u sebi opsujem. Ali još uvijek ne biježim još uvijek sam ovdje. Pisma pišem često, crtam nepoznata lica....sve je nalik tebi. Poželim da te nisam poznavala ili da me nema. No te misli brzo prođu jer dolaze ljudi, neka nova lica i ja živim dalje. Velika je praznina u mome srcu, tek negdje u kutu, na samome dnu, sačuvani su svi naši sretni dani. No pamtim tvoje zadnje riječi. Ne daj da mala smrt uništi tako velikog čovijeka kao što si ti.
Post je objavljen 20.06.2005. u 23:54 sati.