nema me nešto...ovaj vikend bila sam na odvikavanju od blogo ovisnosti ;DD
subota bajna, radna, uživala sam...prekopavala s dragim direktorom specifikacije razne, e da bi izračunala koliko naši dragi radionički djelatnici zaradiše ili ne zaradiše para...
usput smo razgovarali nešto i o prioritetima ljudi...ne može se čovjek jednostavno načuditi kako to da su ljudima važniji žena, djeca, muž, subotnja nabava, izleti...a posao im je tek na devetom ili desetom mjestu na listi prioriteta....pita se čovjek – kakve je to ljude zaposlio
stvarno – gdje nas nađe takve, stvarno smo svi čudni, uopće nisam mogla zaspati u subotu razmišljajući samo o tome kako smo užasni...kako smo se svi uspjeli naći u istoj firmi...čudo...
još se čovjek ne može načuditi kako to da nam tjedan dana godišnjeg nije dovoljan, a rekla sam mu da liječnici kažu da ako ne ideš bar tri tjedna u komadu na odmor da ne moraš onda ni ići, nikakve koristi...i još sam mu rekla da mi je muž rekao da dam otkaz, jer kakva je to glupa (da ne upotrijebim izraz koji je moj micek upotrijebio) firma u kojoj nema normalnog godišnjeg...čovjek se čudom čudi, ništa to njemu nije jasno...
ja sam već odavno proglašena sindikalnim predstavnikom i revolucionarom i samo bunim zadovoljne ljude...a nikako da mi da otkaz zbog toga...tu se ja ne mogu načuditi...
koliko nas je čudnih na okupu...čudo jedno...
Post je objavljen 20.06.2005. u 21:45 sati.